Ona tog dana nije birala između dvije pravne opcije. Birala je između dvije slike države. Između suda kao mjesta gdje važi zakon i suda kao prostorije u kojoj se moć samo formalno prevodi na jezik prava. Između sudije koji služi poretku i sudije koji ga ograničava.
U Bosni i Hercegovini ta razlika nije teorijska. Ona je egzistencijalna.
Ovdje se pravda rijetko izgovara naglas. Ne zato što je nema, nego zato što su institucije godinama učene da govore tiho, da gledaju u stranu i da ne postavljaju pitanja kad pitanja postanu opasna. Sudije se često ne cijene po znanju ili dosljednosti, već po “osjećaju za trenutak”, po instinktu da znaju kada treba stati, a kada se praviti da ne vide.
Sena Uzunović taj instinkt nije slijedila. I nije se povukla.
Prije gotovo godinu dana uputio sam joj pismo. Ne kao neko ko traži presudu, niti kao neko ko unaprijed zna ishod. Pisao sam kao građanin koji traži ono što bi svugdje drugo bilo banalno: da sudija sudi po zakonu i savjesti, bez obzira na ime, funkciju ili političku težinu optuženog. U Bosni i Hercegovini i taj zahtjev zvuči kao provokacija.
Tada sam naglasio da ne tražimo osvetu, ni politički revanš, ni suđenje po želji publike. Tražimo istinu i pravdu. Danas je jasno koliko je takav zahtjev remetio ustaljeni poredak.
Proces protiv Milorada Dodika nije bio samo sudski predmet. Bio je sudar dva modela vlasti: jednog u kojem zakon važi dok ne dotakne centar moći, i drugog u kojem zakon postoji upravo da bi taj centar ograničio. Sena Uzunović je svjesno izabrala ovaj drugi put.
Pritisci su bili direktni. Prijetnje umotane u politički govor. Dramatične najave destabilizacije, blokada i raspada. Sve ono čime se institucije u ovoj zemlji godinama disciplinuju. Poruka je bila jasna: odustani ili snosi posljedice.
U većini slučajeva, ta poruka uspije.
Ovaj put – nije.
Nije bilo proceduralnih zavjesa, razvlačenja, traženja izlaza bez odgovornosti. Bio je samo zakon i njegova primjena. Bez kalkulacije. Bez dodvoravanja. Bez straha. Sudija je radila ono zbog čega ta funkcija postoji.
I upravo tu leži težina ove priče.
Ovo nije priča o jednoj presudi, već o profesionalnom integritetu u društvu u kojem se integritet često smatra luksuzom, pa čak i greškom. O zemlji u kojoj se uspravnost nerijetko plaća izolacijom, prijetnjama i pokušajem diskreditacije.
U tom pismu podsjetio sam na jednostavnu činjenicu: nijedan proces sam po sebi ne određuje sudbinu države, ali način na koji se sudi pokazuje ima li država kičmu. Da li je pravo temelj sistema ili samo scenografija.
Ovim postupkom pokazano je da pravo još nije potpuno nestalo. Da nije ušutkano bukom, pritiscima i političkom agresijom.
Zato uloga Sene Uzunović nije bila u odlučivanju o političkoj sudbini jednog čovjeka. Njena stvarna odluka bila je da li će sud ostati nezavisna institucija ili postati produžena ruka moći. Da li sudija postoji da služi ili da koriguje.
U tom smislu, položila je ispit koji su mnogi prije nje ili pali ili se nikada nisu usudili polagati.
Spominjao sam tada Kanta i ideju univerzalnosti moralnog zakona. Spominjao Sokrata koji je birao da podnese nepravdu umjesto da je učini. Ne zbog filozofije, nego zbog suštine: pravda koja važi samo kad je bezopasna – nije pravda.
Ovdje se sudilo onda kada je bilo najteže.
Zato je važno reći jasno: sudske odluke se moraju poštovati, čak i kada nam se ne sviđaju. Ne zbog sudije. Ne zbog optuženog. Nego zbog same ideje države. Onog trenutka kada prihvatamo presude samo ako nam odgovaraju, pravo prestaje postojati, a ostaje puka borba interesa.
Poštovanje suda ne znači slijepo slaganje. Znači priznanje da zakon nije lično mišljenje.
Ta linija je ovdje povučena.
Možda najvažniji efekat ove priče nije vidljiv u dnevnim naslovima. Možda negdje neko prvi put vidi da sudija ne mora biti uplašeni činovnik ili politički statist. Da je moguće nositi to zvanje i ostati uspravan. Da profesija može imati smisao, a ne samo sigurnost.
Ako se to dogodi, onda ova presuda ima vrijednost daleko veću od trenutne politike. Ona postaje zalog za budućnost.
Bosna i Hercegovina ovom odlukom nije postala pravna država. Ali je pokazala da još pamti kako izgleda sudija koji se vodi zakonom i savješću. A to sjećanje je opasno za sve koji su navikli da pravdu drže na uzici.
Zato Sena Uzunović jeste ličnost godine. Ne zato što je nepogrešiva. Ne zato što je heroina. Nego zato što je uradila ono što bi u normalnoj zemlji bilo nevidljivo: dosljedno i hrabro je radila svoj posao.
Foto:Facebook Kolaž/Info Bugojno
