CIA-ina predviđanja raspada Jugoslavije i podjele BiH (1991)

s
Srbi da se pripoje Srbiji, Hrvati Hrvatskoj, a Muslimani neka se ili pripoje Hrvatskoj ili stvore muslimansku državu.

Na početku dokumenta navodi se da se sukob u Hrvatskoj sve više prelijeva i na Bosnu i Hercegovinu te da će, u slučaju izbijanja ozbiljnog nasilja, u ovoj zemlji vjerovatno doći do pojave više ratnih strana, zbog čega će taj sukob biti još teže kontrolisati od onoga u Hrvatskoj.

Napominje se da su perspektive Bosne i Hercegovine da njene granice ostanu netaknut – iako još postoji tračak nade da se sukob može spriječiti u skladu sa prijedlogom Evropske zajednic – minimalne.

„Najpozitivniji ishod koji predviđamo je onaj u kojem umjereni političari uspijevaju voditi republike do “dogovorne podjele”, sa srpskim područjima ujedinjenim sa Srbijom, hrvatskim enklavama pridruženim Hrvatskoj i Muslimanima koji bi se ili pridružili Hrvatskoj ili stvorili vlastitu islamsku državu na teritorijama koje ostanu.“

Upozorava se da će, u bilo kojem slučaju, sudbina muslimanske zajednice biti centralno pitanje toga kako će Bosna i Hercegovina u budućnosti biti organizirana te se navodi da određeni muslimanski lideri upozoravaju da bi se nasilje, ukoliko muslimansko stanovništvo bude uvučeno u rat, moglo preliti i na muslimanska područja u Sandžaku, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji.

Autori napominju da će borbe, ukoliko zemlja krene putem Hrvatske, izvjesno biti inicirane od lokalnih Srba po scenariju iz Hrvatske, uz podršku JNA.

Dalje se navodi kako je Bosna i Hercegovina „Jugoslavija u malom“ te da ona leži u centru svakog scenarija o raspadu Jugoslavije. Za Aliju Izetbegovića, koji se titulira kao „umjeren musliman“, ističe se da je radio na postizanju dogovora koji bi Jugoslaviju održao na okupu smatrajući da bi status quo bio najbolje rješenje za muslimansko stanovništva i Bosni i Hercegovini zbog izmiješanosti njenog stanovništva na većini teritorije, ali da mu događaji, uključujući i samu vlast, sada izmiču kontroli.

„Pored raspada pomno građene republičke koalicione vlade, sličan postupak je u toku i u ostacima snaga Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine. Srbi su u nekoliko regija, uključujući Bosansku krajinu, staru Hercegovinu i raštrkana manja područja, proglasili autonomiju, usvojili ustave i biraju vlastite funkcionere. Hrvati zapadne Hercegovine sada su učinili isto.“

Ističe se i da je odluka Evropske zajednice, potaknuta njemačkim pritiskom da razmatra međunarodno priznanje za svaku republiku koja to zatraži do 23. decembra, eskalirala bosansku krizu i dovela Izetbegovića do neminovnog izbora ili da ostane u krnjoj Jugoslaviji, ograničenoj samo na Srbiju i Crnu Goru, ili da proglasi nezavisnost čak i po cijenu izbijanja građanskog rata u njegovoj republici.

Vojno stanje na terenu

U sljedećem odjeljku koji govori o vojnom stanju na terenu, još jednom se navodi da će Srbi, u slučaju izbijanja sukoba, uživati otvorenu podršku od komande JNA te da postoje informacije da armija već intenzivno naoružava srpske paratrupe, koje su počele postavljati barikade na puteve i, radi zastrašivanja, pucati u većinski muslimanskim i hrvatskim selima. Autori skreću pažnju na to da je JNA i dalje dominantna i snažna vojna sila na terenu, koja je svoje snage u BiH povećala na 50.000 vojnika, te da, pored toga, raspolaže stotinama tenkova i borbenih vozila. Upozorava se, ipak, da bi, za razliku od otvorenih ravnica Hrvatske, neravnomjeran teren Bosne i Hercegovine spriječio oklopne operacije velikih razmjera i vjerovatno bi pogoršao probleme u zapovjedništvu, kontroli i komunikaciji vojske, zbog čega se predviđa da će primarni cilj JNA biti da teritorijalno zaokruži srpska područja i osigura cestovne i željezničke veze komunikacije između većih gradova i područja u kojima žive Srbi te da će, vrlo vjerovatno, uslijediti i uznemiravanje i protjerivanje sumnjivih Hrvata i Muslimana, što bi moglo potaknuti lokalni otpor.

S druge strane se ističe da su se lako naoružane snage Teritorijalne odbrane podijelile po etničkim linijama, da je samo nekoliko njih pod kontrolom vlade u Sarajevu te da većina, vjerovatno, odgovara samo lokalnim komandantima, zbog čega postoji opasnost da u određenim mjestima dođe do sukoba između TO i JNA. Pored JNA i Teritorijalne odbrane, upozorava se i da je civilno stanovništvo u BiH masovno naoružano, što, zajedno sa sve većim brojem paramilitarnih trupa, garantuje da će budući sukob biti raširen i haotičan. Autori se pozivaju na izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova BiH, prema kojem su veliku većinu paramilitarnih trupa u BiH organizirali Srbi, ali skreću pažnju da je iz izvještaja Ambasade SAD jasno da se i Hrvati i Muslimani naoružavaju, ističući, međutim, kako je vojno stanje u muslimanskoj zajednici najmanje poznato:

„Izetbegović je negirao da njegova stranka, muslimanska SDA, ima oružje ili miliciju, ali su drugi dužnosnici SDA naglasili da će se boriti ako ih napadnu.“

Podjela plijena

U dokumentu se navodi da su izgledi za Bosnu i Hercegovinu nejasni, čak i ako Milošević i Tuđman postignu dogovor o podjeli pripajanjem njenih dijelova Srbiji i Hvratskoj. Naglašava se da oni o tome sporadično pregovaraju i pored sukoba u kojem se nalaze:

„Tuđman je njemačkim političarima koji su mu bili u posjeti, rekao da je Bosna i Hercegovina nerazumno velika i da se, u načelu, zalaže za podjelu. Tuđman je nakon toga odbio te stavove kad su ga američki funkcioneri suočili s njima, a u Hrvatskoj ne postoji zvanična podrška njegovog kabineta za aneksiju dijelova Bosne i Hercegovine. Uprkos tom negiranju, vjerujemo da je Bosna i Hercegovina i dalje istaknuta u razmišljanju hrvatskog vodstva. Za Miloševića, ona je pitanje realizacije njegovog plana za “veću Srbiju” po kome bi sva područja sa srpskim stanovništvom stavio pod krov Beograda. Vjerujemo da Tuđman smatra da bi pripajanjem određenih dijelova Bosne i Hercegovine lakše odustao od nekih teritorija Hrvatske pod srpskom okupacijom u eventualnoj nagodbi.

Muslimani kao gubitnici

U odjeljku pod nazivom „Muslimani kao gubitnici“ navodi se kako su i Milošević i Tuđman govorili o planu „nekih muslimana“ da stvore islamsku fundamentalističku državu u regiji. Ipak, autori ističu da Tuđman ne pokazuje nikakvu posebnu brigu zbog toga, tvrdeći da su se Hrvati i Muslimani zajedno borili protiv Srba u Drugom svjetskom ratu te da Hrvati i dalje vide Muslimane kao svoje saveznike u borbi protiv Srba. Navodi se kako su hrvatski čelnici rekli američkim zvaničnicima da će se bh. Muslimani većinski pridružiti Hrvatskoj ako budu morali birati između Srbije i Hrvatske.

S druge strane, upozorava se da za Miloševića i Srbe i sama mogućnost „islamske fundamentalističke države“ izaziva strepnju, jer to vide kao moguće ulazno mjesto arapskog utjecaja u regiji, te se pretpostavlja da se Milošević možda potajno nada da će Muslimani zahtijevati da se pridruže Hrvatskoj, jer mu već preveliko breme predstavljaju muslimanske zajednice u Sandžaku, Crnoj Gori i Makedoniji.

Četiri scenarija za BiH

U završnom dijelu dokumenta navodi se da za Bosnu i Hercegovinu postoje četiri moguća scenarija:

Rasprostranjeno nasilje i građanski rat

Prema autorima, ovo je najizgledniji scenarij nakon odluke Njemačke i drugih članica EZ-a da priznaju nezavisnost jugoslavenskih republika, zbog čega postaje izvjesno da će srpska i hrvatska područja u BiH zatražiti pripajanje Srbiji i Hrvatskoj, što će izazvati lančanu reakciju nasilja kako se bude nastojalo ostvariti ili spriječiti pripajanje.

Uslovi koji će omogućiti da pobijede „hladne glave“

Autori predviđaju da bi slanje trupa UN-a u BiH moglo dovesti do ovakvog scenarija. Ističu da bi ovo moglo stabilizirati situaciju, iako je izvjesno da će doći do nasilja i sukoba u određenim područjima. Ovo bi, tvrde, dalje vjerovatno vodilo do „kantoniziranja“ BiH, odnosno postepenog odvajanja naroda u posebne teritorije.

Pregovaračka podjela Bosne i Hercegovine

Po ovom scenariju, Srbima i Hrvatima bi se dozvolilo da svoja područja pripoje Srbiji i Hrvatskoj, dok bi se muslimanima dala mogućnost ili da se pripoje Hrvatskoj ili da stvore muslimansku državu na područjima na koja bi bila svedena Bosna i Hercegovina. U dokumentu se upozorava da čak i da svi lideri pristanu na ovakvo rješenje, ono ne bi moglo biti realizirano bez masovnog preseljenja stanovništva.

Omiljena opcija lorda Carringtona

Posljednja mogućnost koja se navodi kao potencijalno rješenje je ostanak u labavoj konfederaciji s ostalim jugoslavenskim republikama. Ipak, zbog rata u Hrvatskoj i nepovjerenja koje je nastalo između etničkih grupa, autori ističu da je potpuno uništena nada u uspostavu čak i labave jugoslavenske konfederacije.

U zaključku dokumenta ističe se da je sretan ishod za Bosnu i Hercegovinu „teško zamisliv“. Čak i u slučaju da se desi ono što je prema izvještaju CIA-je najpovoljniji scenarij, a to je mirni dogovor o podjeli zemlje, sužena teritorija na kojoj bi ostala Bosna i Hercegovina ekonomski bi bila neodrživ prostor te bi usljed teškoća svakako pala pod utjecaj Hrvatske, Srbije ili bi se morala okrenuti nekoj od muslimanskih zemalja radi ekonomske i vojne pomoći, što bi, prema autorima, dodalo još jedan element za muslimansko-kršćanski sukob u vrelom balkanskom kotlu.

Izvor: