Deklasificirani izvještaj: CIA otkrila kako je Tito prevario i uhvatio Dražu Mihailovića u bosanskim brdima

Dokumenti CIA-e otkrivaju ko je zapravo izdao Dražu Mihailovića, te se u samom tekstu prenose nedavno deklasificirani izvještaj CIA-a o hvatanju četničkog vođe negdje u bosanskim brdima.

Izvještaj u ljeto 1946. godine zapravo samo prenosi šta je američkoj obavještajnoj službi ispričao povjerljivi doušnik. Dok Dražin unuk Vojislav, govori da dokument napokon razotkriva kako su zapadnjački obavještajci izdali Dražu, na prvoj stranici dokumenta piše ovako: "Izvještaj potječe iz Beograda i tiče se događaja prije hvatanja, ali i varke koju su Titovi vojnici iskoristili za hvatanja Mihailovića", prenosi oslobođenje.ba.

Ključne dijelove dokumenta prenosimo u nastavku.

Tokom premještanja jedan od ličnim Mihailovićevih doktora zarobljen je u bici kod Semegnjeva. Ispitivanjem i mučenjem od strane agenata OZNE i ruskih oficira, otkrio je da je lični Mihailovićev doktor i također je otkrio plan prebacivanja Vrhovne komande. Iste noći neprijateljski avioni su počeli s izviđačkim letovima iznad teritorija na kojem je bila locirana četnička kompanda. Ispustili su letke koje su izgledali kao da su ih pravili Amerikanci, a u kojima se kaže da su došli pomoći nam u oružju i municiju. Iste noći, nakon što su neko vrijeme letjeli iznad tog područja, avioni su bacili razne pakete municije i sanitetski materijal savezničkog porijekla. U jednom paketu su bila uputstva za pripremu i obilježavanje trake za slijetanje nekih aviona za opskrbu.

13. marta 1946. u popodnevnim satima stigla su dva aviona sa savezničkim oznakama. Letjeli su nisko i bacili baklje tako da smo mogli dojaviti im lokaciju za slijetanje. Odgovorili smo prema uputstvima koja smo dobili i dva aviona sletjela su u polje (dovoljno dugo) oko 10 km sjeverozapadno od Rudog.

Nekoliko oficira u savezničkim uniformama (američke) koji su govorili engleski i francuski izašli su iz aviona. Trojica s najvišim činom odvedeni su do našeg Štaba gdje su se dogovorili s oficirima našeg Štaba da prevezu bolesnog Generala. General Mihailović je tada imao visoku temperaturu i nije bio pri svijesti. To je razlog zbog kojeg su željeli neko vrijeme da ga odvedu u Italiju, izliječe i potom ga tajno vrate u planine Jugoslavije. Odmah je smješten u avion pod nadzorom dvojice naših oficira koji su išli zajedno sa njim. U to vrijeme su sletjela još dva aviona i devet drugih oficira iz našeg Štaba su se ukrcali u avione, među kojima su bila dva podoficira i glavno komandno osoblje.

Čim je avion koji je prevozio Mihailovića poletio u zrak, preostali avioni su uzletjeli za njim. U tom trenutku se pojavilo nekoliko aviona iznad tog područja. Mi smo mislili da su služili kao zaštita Generalovog aviona, ali nakon što su neko vrijeme krstarili područjem gdje su se nalazile trupe Štaba, počeli su bacati male dimne bombe koje kao da paraliziraju ili uspavljuju naše trupe. Iz pravca Priboja bili smo upozoreni da se motorizirane trupe približavaju u isto vrijeme kada je jedna grupa zrakoplova počela ispuštati padobrance na naš Štab.

Odmah po slijetanju na zemlju padobranci su otvorili vatru na naše ljude koji su pokušavali zaštiti Štab i koji nisu bili pogođeni plinskim bombama. Bitka je započela zato što su konačno naši ljudi shvatili da imaju posla sa neprijateljem koji je upotrebio prijevaru za otmicu Generala. Neprijatelj je pokušao probiti naš front, ući u područje Štaba i preoteti naše dosijee, ali veliki broj njih je ubijen. Zbog dolaska snažne kolone koja dolazi iz pravca Priboja, naši ljudi su se povukli prema Golešu i odatle su započeli evakuaciju prema Foči. Naši ljudi su uspjeli srušiti jedan avion. Veliki broj neprijatelja je ubijen, ali također smo pretrpjeli velike gubitke. Odatle smo kasnije dobili vijest da je Mihailović odveden u Sarajevo, a odatle u Beograd, a da se nije osvijestio. Kažu da je sedam dana bio bez svijesti, jer je bio hranjen putem infuzije.

S druge strane, Nikola Milovanović u knjizi Draža Mihailović prenosi svjedočenje četničkog vojskovođe o njegovom hvatanju koje prenosimo u cijelosti.

"Za Srbiju sam krenuo sa malom grupom odabranih. Nije nas bilo više od trinaest, četrnaest. Prešli smo poviše Mokre gore i Zaovina na planinu Taru. Po ranijem dogovoru, tu sam se sastao sa Ajdačićem. Odatle smo se prebacili između Varde i Jelove gore u srez crnogorski. Tek smo tu otkriveni. Bio sam neoprezan. Vjerovao sam suviše Ajdačićevim ljudima. Pre nego što bih krenuo dalje, pokušao sam da uhvatim vezu sa pojedinim grupama.

Moram da priznam da ste reagirali vrlo brzo. Teren ste dobro i sa dosta snage zaposjeli. Seljaci su se uspaničili. Mnogi su nas prijavljivali vama gdje god bi nas sreli. Zato sam riješio da se izvučem sa toga terena i da kasnije pokušam da se istim pravcem ponovo vratim na njega. Pošto sa uspostavljanjem veza nije išlo lako, a pritisak na nas stalno se pojačavao, riješio sam da se vratim odakle sam i pošao. Nisam išao bukvalno istim putem, ali sam se vraćao istim pravcem. To sam morao da učinim, jer sam najrealnije veze imao jedino u okolini Višegrada.

Razmišljao sam da pođem i drugim pravcem, ali sam odustao. Nisam znao što je sa Račićem. Pretpostavljao sam da bi morao da bude negdje u okolini Ljubovije. Ali bih se teško odlučio da se oslonim na njega. On je zaista bio hrabar, ali nikada nisam bio siguran u njega. Naši lični odnosi nisu bili baš najbolji.

Relativno brzo i bez naročitih teškoća prebacili smo se od Kosjerića i Ražane preko Markovišta i Varde, odakle smo prešli put Užice — Bajina Bašta, i pored Solutuše došli smo na Taru. Na njoj su nastupile prve ozbiljnije teškoće. Sa Tare sam uputio kurira (radi uspostavljanja veze. Trebalo je da se u Tasićima povežemo sa našim ljudima. Sastanak smo zakazali na Baturi.

Na Tari smo nastojali da se krećemo kroz šumu i da izbjegavamo bilo kakvu vezu sa seljacima. Bili smo na svome terenu i lako smo se kretali. Odlučili smo da provedemo noć u nekoj nenastanjenoj kolibi. Tu smo imali prvi ozbiljniji susret sa vojskom. Naime, kada je vaša patrola pripucala, ja sam već bio izašao iz kolibe u šumu. Ostali su se spremali da krenu za mnom. Ubrzo, i oni su vješto napustili kolibu.

Poslije toga imali smo još dva dodira sa vašim patrolama. Obje negdje u blizini Bature. Mi smo se dosta vrtjeli po tome bespuću, jer smo očekivali kurira koji je otišao da uspostavi vezu. Međutim, nijedan od ova dva sukoba nije bio ozbiljan. Najviše sam se bojao da nam ne presiječete vezu sa našim grupama iz oblasti Višegrada. Dok smo se vrtjeli po Baturi, primijenili smo oprobano lukavstvo. Poslije susreta sa jednim vašim odredom za potjeru sa kojim smo izbjegli sukob, vješto smo se prikrili i kada je ono prošlo, nastavili smo da se krećemo iza njega i to čitavih sedam do osam časova. Smatrali smo da je to manje opasno nego da čekamo na jednom mjestu.

Bilo je grozno, hladnoća je bila užasna. Zamislite, na tim planinama provesti tolike noći. Kretanje je bilo otežano mojom iscrpljenošću. Konje smo uzimali, ali rijetko, i to samo od sigurnih seljaka. Meni je teško noću, ne vidim, a to nas je mnogo ometalo. Posljednja dva dana bila su mi najmučnija. Noćili smo pod otvorenim nebom. Padao je snijeg. Ja sam se smrzavao. Vatru smo ložili poslije ponoći, i samo po nekoliko sati. Sa ishranom je bilo znatno lakše.

Obično smo nosili kruh i suho meso. Uvijek smo imali rezerve za nekoliko dana. Kuhano jelo rijetko smo jeli. Ponekad, kod sigurnijih seljaka, jeli smo i smokva. Za mene nije bilo teško: jedna konzerva sardine i glavica luka, sa malo kruha, bili su mi dovoljni za cio dan. Kasnije, kada smo ušli u skloništa, ishrana nam nije predstavljala problem. Kupovali smo, u Višegradu ili Užicu, namirnice. Najviše smo uzimali konzerve iz američkih paketa. Tih paketa bilo je puno. Imao sam rezervu zlata, ali nju nismo trošili mnogo.

Vi ste imali sreću što me je ono đubre od Kalabića izdalo.

Njegove izdajničke sposobnosti su nepresušne. On je sve do sada izdao. Izdao je oca, izdao je zemlju, izdao je Kostu Pećanca, izdao je Nijemce, prevario je i izdao je i mene. Budite sigurni, u prvoj prilici, izdat će i vas. Davno je on prodao sebe crnom đavolu, samo da bi spasao glavu.

Kad sam uspostavio vezu sa njim, prvo sam se obradovao. Što je vrijeme više prolazilo, crv sumnje sve više se uvlačio u mene. Razmišljao sam o njemu mnogo. Nekada sam imao ogromno povjerenje u njega.

Savjetovao sam se sa okolinom. Svi seljaci, koje sam upitao, sumnjali su. Oni imaju jedno čulo na opasnost, koje su ljudi iz gradova davno izgubili. Kao što stoka u štali pred zemljotres daje svojom uznemirenošću znak o približavanju opasnosti, tako su i oni iz moje male pratnje, i to svi do jednoga, bili uznemireni pred moj fatalni sastanak sa Kalabićem i njegovom pratnjom. Neki od njih otvoreno su mi govorili da sumnjaju da je to komunistička ujdurma. Više njih su me savjetovali da izbjegnem sastanak, ili, bar, da budem do kraja oprezan.

Nisam ih poslušao, pogriješio sam. Često sam, rukovođen ovim seljačkim čulom za opasnost, izbjegao razne zamke. Posljednji put, kada sam pokušao da pređem u Srbiju, oni su me volšebno provodili i izvodili iz desetine zaokruženja. Izbjegli smo bar sto puta, tako reći, sigurnu propast. Ovoga puta mojom krivicom odigralo se sve. Nisam poslušao njihove savjete. Nekako sam htio da vjerujem Nikoli i pored toga što me je crv sumnje sve više nagrizao.

Nikola je bio prvo kod Koste Pećanca, komandant četničkog odreda, a zatim i njegov obavještajni oficir. Kasnije je prišao meni. Tada mi je bilo stalo da ga pridobijem. Smatrao sam da ishlapjelog Pećanca i njegove odrede treba što pre rastočiti. Nikola je bio jedan od rijetkih mlađih ljudi među njima. I to je bio jedan od razloga da ga, po svaku cijenu, pridobijem. Optuživali su ga mnogi da održava veze sa Nijemcima.

Govorili su mi da su ga Nijemci i poslali kod Pećanca. Kada su Nijemci ubili njegovog oca, definitivno sam odbacio sve optužbe protiv njega. Mislio sam da se radi o zavisti aktivnih oficira prema rezervnima, ili takozvanim komandantima iz naroda. Kad god je neki od takvih komandanata napredovao, to je bilo praćeno velikom količinom zavisti.

Koliko god da su mi aktivni oficiri vojnički vrijedili i trebali, toliko su mi politički smetali. Većina su bili političke analfabete. Htjeli su da rješavaju sve ognjem i mačem.

Međutim, Kalabić mi se učinio sumnjivim čim smo se sastali u kući onoga Kneževića. Primjetio sam u njegovoj pratnji potpuno nova lica. Nije bilo baš ni jednoga iz njegove stare pratnje. On se obično nije razdvajao od Mišića, 'Čerčila' i još nekih koji su mu bili, tako reći, stalna lična garda.

Bilo mi je sumnjivo i njegovo prilično čudno i neprirodno ponašanje. Pored toga, izuzetnu sumnju izazivalo mi je i ponašanje njegovog ličnog pratioca. On je stajao neprekidno iza njega, malo pozadi i prilično stisnut uz njegovu lijevu slabinu. Ovo nisam mogao da izdržim. U jednom momentu sam ga i upitao zašto mu se taj toliko pripija.

Sam Kalabić mi je na momente izgledao zbunjen. Očima sam ga nekoliko puta upitao da li je sve u redu. Odgovorio mi je prilično uvjerljivo. Prvo me je uvjerio da je potpuno reorganizirao odrede u okolini Valjeva i da je sve svoje pratioce postavio za komandante, a za pratioce je izabrao nove, mlade, hrabre i zdrave ljude koji 'čine čuda od herojstva'. Objasnio mi je zatim da su i oni zbunjeni i da se plaše komunističke zamke, te pošto me nijedan osobno ne poznaje, drže se sumnjičavo. Sve 'što mi je govorio i objašnjavao izgledalo mi je prihvatljivo. Možda je bio dovoljno uvjerljiv, a možda me je uvjerio zato što sam ja htio da vjerujem. Vjerojatno da je posrijedi i jedno i drugo.

Zlikovac me je ipak izdao. On nije bio spreman da umre. Sto puta mi se zaklinjao, svojim životom, na vjernost. Pogazio je sve. Vjerujte, ne bojim se smrti, ali me je izdaja Nikole Kalabića porazila.

Kome je sve čovjek mogao da vjeruje?

Možda mi je još najsumnjivije bilo Kalabićevo inzistiranje da prilikom našeg polaska za 'Srbiju' smanjim moju pratnju.

Na moju nesreću, odolio sam i ovom napadu sumnje. Pošli smo, i evo gdje me je doveo.

Sve se odigralo munjevitom brzinom. Učinilo mi se da eam čuo pozadi pucanj. U tom trenutku su mi spale naočare, ili mi ih je neko od onih koji su bili najbliži skinuo. Ne sjećam se da li sam legao ili me je onaj zdepasti Nikolin lični pratilac oborio na zemlju. U glavi mi se sve pomutilo. Prva misao mi je bila da nas je stigla potjera i da odatle dolazi pucnjava. Čini mi se da sam poslije prvog pucnja, čuo još nekoliko. Kada sam se digao, nisam mogao da vidim ništa, jer nisam imao naočare. Vikao sam i zvao sam neke po imenu, Niko se nije odazivao. Zvao sam i Kalabića, ali se nije odazivao. Svi su nestali kao da su u zemlju propali.

Odjednom mi je sve puklo pred očima. Bio sam vezan. Dotle to nisam osjećao niti sam znao tko me je vezao. Pretpostavljam da me je vezao onaj Kalabićev ili, bolje reći, onaj moj pratilac, jer se on stalno vrzmao oko mene. Kratko vrijeme poslije toga ukrcali su me u automobil i do Beograda nigdje se nismo zaustavljali"