"Zvaničnici u Wahingtonu i Pekingu ne slažu se puno ovih dana, međutim jasno je kako jednima tako i drugima, nadmetanje između Kine i Sjedinjenih Američkih Država ulazi u odlučujuću fazu u ovoj deceniji. Bez obzira kakve strategije budu imale dvije super sile, napetost će rasti, a konkurencija će se pojačati, neizbježno, s druge strane rat ipak nije. Dvije zemlje i dalje mogu spriječiti katastrofu: zajednički okvir za ono što ja nazivam 'kontrolisanom strateškom konkurencijom' smanjio bi rizik od prerastanja konkurencije u otvoreni sukob", ovim riječima Rudd započinje svoju analizu.
Samopouzdanje Kine
Komunistička partija Kine ubjeđena je da će do kraja dekade uspjeti ekonomski premašiti snagu SAD-a, što će neminovno povećati samopouzdanje i političku moć u nadmetanju sa Amerikancima. Novi politički plan Kine ima za cilj ostvarenje dominacije u domeni tehnološkog razvoja, uključujući vještačku inteligenciju do 2035. godine i modernizaciju vojske do 2027. godine što bi joj dalo prednost u svim scenarijima sukoba sa SAD-om u vezi Tajvana.
"Pobjeda u takvom sukobu omogućila bi predsjedniku Xi Jinpingu da izvrši prisilno ponovno ujedinjenje s Tajvanom prije napuštanja vlasti - postignuće koje će ga dovesti u isti nivo unutar panteona Komunističke partije Kine kao i Mao Zedonga", piše Rudd.
Ako Washington odluči da uđe u potpuno ekonomsko razdvajanje i konfrontaciju svaka država svijeta biće prinuđena da odabere stranu, a mogućnost eskalacije bi narasla do neslućenih razina.
Kontrolisana strateška konkurencija
"Kontrolisana strateška konkurencija uključivala bi uspostavljanje određenih limita za sigurnosnu politiku i djelovanje obje države, ali bi omogućila punu i otvorenu konkurenciju u diplomatskom, ekonomskom i ideološkom području", naglašava autor, te dodaje da bi to također omogućilo Washingtonu i Pekingu da sarađuju u određenim oblastima, putem bilateralnih aranžmana. Iako bi takav okvir bilo teško izgraditi, to je još uvijek moguće, međutim alternativa je put u katastrofu.
Čini se da je mogućnost mirne i postepene transformacije svjetskog poretka koji odgovara rukovodstvu Kine danas dosta dalja nego prije par godina. Uprkos svim promašajima Trumpove administracije, njena odluka da Kinu proglasi strateškim konkurentom, formalno okočna doktrinu strateškog angažmana i pokrene trgovački rat s Pekingom dalo je do znanja svima da je Washington spreman na ozbiljnu borbu.
Doktrina "strateškog angažmana" predstavljala je politiku, aktiviranu 60-tih godina prošlog stoljeća, približavanja stavova odnosno jačanja diplomatskih i ekonomskih veza dvije zemlje, kojoj je, očito, došao kraj.
Autor smatra da plan Bidenove administracije da obnovi nacionalnu moć SAD-a kod kuće, obnovi američke saveze u inostranstvu i odbaci pojednostavljeni povratak na ranije oblike strateškog angažmana s Kinom signalizira da će se nadmetanje nastaviti, iako kontrolisano saradnjom u brojnim definiranim oblastima.
Dogovor ili povratak zakonu džungle
Postavlja se pitanje mogu li Peking i Washington provoditi ovakav visoki nivo kontrolisane strateške konkurencije u okviru dogovorenih parametara koji bi smanjili rizik izbijanja krize, sukoba i rata. U teoriji je to moguće, međutim, u praksi, potpuni gubitak povjerenja između dvije države, implementaciju ovakvog dogovora čini znatno težom. U tom kontekstu, da bi SAD-a pristala na takav plan on mora sadržavati odredbu da se bilo koja dodatna pravila temelje na uzajamnoj praksi provjere i kontrole postupaka druge strane, bez obzira na stepen povjerenja.
"Sama ideja zasnovana je na realnom pogledu na svjetski poredak, jer prihvata da će države i dalje težiti stvaranju ravnoteže moći u svoju korist, a istovremeno svojim postupcima stvoriti sigurnosne dileme za druge države. U ovom slučaju izlaz je u tome da se smanji rizik za obje strane zajedničkim definisanjem pravila puta koja će pomoći u sprječavanju rata. Takva pravila će omogućiti fer nadmetanje u svim političkim i regionalnim oblastima. U slučaju kršenja pravila to je povratak neizvjesnosti i zakonu džungle," piše Rudd.
Crvene linije
"Obje strane morale bi se suzdržati od kibernetičkih napada koji ciljaju kritičnu infrastrukturu. Washington mora izbjeći provokativne i nepotrebne posjete najviših zvaničnika bivše administracije Tajvanu. S druge strane, Peking mora zaustaviti održavanje provokativnih vojnih vježbi, raspoređivanja i manevara u Tajvanskom tjesnacu," smatra autor, te dodaje, da u Južnom kineskom moru Peking ne smije militarizovati više ostrva i mora se obavezati na poštovanje slobodne polovidbe i kretanja aviona. Slično tome, Kina i Japan mogli bi vremenom smanjiti svoje vojne snage u Istočnokineskom moru.
Međutim, uprkos tome, Washington i Peking nastavili bi nadmetanje za strateški i ekonomski utjecaj u različitim regijama svijeta. Oni bi se i dalje takmičili na stranim investicijskim tržištima, kao i tržištima tehnologije, kapitala i valuta. Borili bi se za "srca i umove" ljudi širom svijeta, pri čemu bi njihove pozicije ostale dijametralno suprotne.
"Biće mnogo onih koji će ovaj pristup kritikovat kao naivan ali u tom slučaju njihova je odgovornost smisliti nešto bolje. Sjedinjene Američke Države i Kina trenutno su u potrazi za formulom kako urediti svoje odnose u opasnoj deceniji koja predstoji", zaključuje Kevin Rudd.
