Mnogi građani Bosne i Hercegovine koji žive u inostranstvu višak novca ne čuvaju samo u bankama. Ušteđevinu sve češće ulažu u stanove, apartmane, zemljište i porodične kuće u domovini.
Nekretnina im predstavlja vezu s BiH, mogući dom nakon penzionisanja i imovinu koju mogu ostaviti djeci.
Kupovina je posebno izražena u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli, Neumu i drugim mjestima koja imaju razvijeno tržište iznajmljivanja.
Takva potražnja doprinosi rastu cijena, naročito kod novogradnje i stanova na atraktivnim lokacijama.
Dio vlasnika nekretnine koristi samo nekoliko sedmica godišnje, dok ostatak vremena stanovi ostaju zaključani.
Drugi ih iznajmljuju turistima ili podstanarima, čime ostvaruju dodatni prihod i pokrivaju troškove održavanja.
Za dijasporu je nekretnina često sigurnija i razumljivija investicija od pokretanja kompanije u sistemu čije propise ne poznaje dovoljno.
Stan ne zahtijeva upravljanje velikim brojem radnika, svakodnevnu proizvodnju niti borbu s administracijom kakvu podrazumijeva ozbiljan poslovni projekat.
Novac iz inostranstva povećava potražnju, ali građanima koji žive od domaćih plata otežava kupovinu vlastitog doma.
Kupac iz dijaspore često ima veću ušteđevinu i može brže osigurati novac, dok lokalna porodica zavisi od dugoročnog stambenog kredita.
Tako cijene nekretnina sve manje prate kupovnu moć stanovnika grada u kojem se prodaju, a sve više kapital ljudi koji zarađuju izvan BiH.
