Sinoć je u Bužimu svečano otvorena tradicionalna manifestacija “Slobodarski dani viteškog grada Bužima”, posvećena herojstvu i borbi 505. viteške brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Poseban značaj u okviru ove manifestacije ima upravo 5. august – dan kada se, s tugom i ponosom, prisjećamo pogibije legendarnog komandanta Izeta Nanića, simbola otpora i slobode.
Na današnji dan 1995. godine, brigadni general Nanić je poginuo na Ćorkovači, u završnim borbama za oslobađanje rodne Krajine. Za života je odlikovan Zlatnim ljiljanom, a posthumno i najvišim ratnim priznanjem – Ordenom heroja oslobodilačkog rata.
Danas su mu se, kao i svake godine, poklonili Bužimljani, Krajišnici, i poštovaoci iz cijele BiH. Među njima i premijer Unsko-sanskog kantona, Nijaz Hušić, koji je poručio:
“Bužim čuva uspomenu na svoje heroje srcem, dušom, životom. Ovdje dijete zna ime Izeta Nanića prije nego nauči slova. Heroji se ovdje ne zaboravljaju – oni se uče i žive kroz generacije.”
I dok se u Bužimu hoda u tišini i zahvalnosti, samo nekoliko desetina kilometara dalje planiraju se koncerti i zabave – i to upravo na dan kada narod oplakuje svoje heroje.
Tek kada se digla javnost i narod pokazao dostojanstveni otpor, jedan takav nastup je odgođen, ali je ostao gorak ukus: zar je zaista bilo potrebno podsjećati da 5. august nije dan za slavlje, nego za tišinu, zastave i ponosnu suzu?
Zaborav počinje kad se kultura sjećanja pretvori u birokratsku formalnost. A heroji poput Izeta Nanića zaslužuju da se njihova imena ne pregovaraju, ne stavljaju u zapećak, i ne zaboravljaju zarad profita ili površne zabave.
