Home

GRANIČNI PRELAZ MALJEVAC: Admir ef. Muhić i dalje trpi torturu pri prelasku granice

05 Jun

GRANIČNI PRELAZ MALJEVAC: Admir ef. Muhić i dalje trpi torturu pri prelasku granice

Admir ef. Muhić iz pograničnog nasljea Maljevac u R Hrvatskoj, u blizini V. Kladuše, i dalje ima poteškoće pri prelasku granice. Iako granicu BiH i Hrvatske prelazi i nekoliko puta dnevno, redovno trpi drskost policije iz R. Hrvatske koja koristi sva raspoloživa sredstva za zadržavanje i provokacije. Posljednje maltretiranje u nizu doživio je prije par dana kada je htio stići u V: Kladušu na iftar, obrok poslije osamnaestosatnog muslimanskog posta. Naime pri prelasku granice ponovo se pojavio policajac koji redovno pravi paradu od prelaska granice i ko zna po koji put zadržao Muhića. Ovaj put toliko dugo da je kasnio na iftar.

Admir ef. Muhić tim povodom je napisao sljedeće:

"DA LI SAM JA, PLENKOVIĆU, CILJANA SKUPINA
- ili kako mi je hrvatski policajac upropastio iftar

Moje pisanje o hrvatskim policajcima s granice u Maljevcu nema kolektivnu krivnju niti kolektivnu odgovornost. Isključivo je na razini onih pojedinih policajaca koji su od prije poznati ovdje mojoj čitalačkoj publici. Ali u nedostatku razumijevanja nadređenih onda se tu može shvatiti kolektivna odgovornost prema selektivnim osobama.
Jučer, 8. dana ramazana, sa svojom porodicom, pošto mi je i kćerka ovaj vikend kući, krenuo sam na zajednički iftar u čaršiju (V. Kladuša). Prije toga naručio sam ćevape u obližnjem restoranu Bushel za radnike koji su radili na mezarju tako da svoje smjestim u restoran, a ćevape odvezem radnicima. Taman sam isplanirao vrijeme da na vakat stignem. Ostavio sam ih u restoran, a sa sinom Azizom preuzeo ćevape. Stižemo na granicu, prelazim bosansku stranu i dolazim do hrvatske patrolne kućice. Skroz desna traka za ulaz u Hrvatsku je otvorena. Na toj traci stoji hrvatski policajac. Druge tri trake su otvorene na izlazu iz Hrvatske i putnici daju dokumente policajcima koji sjede u kućicama. Policajac prema kojem ja idem stoji na cesti. U tom dolazi njegov nadređeni (A.H. - identitet poznat čitaocima od prije godinu dana zbog incidentualnih situacija - prijetnje, zastrašivanje, omalovažavanje, ponižavanje) te mu daje znak da se skloni, a on zauzima položaj. Dolazim i pružam dokumente. Istodobno od mene traži prometnu i vozačku što je neuobičajeno. Dajem mu dokumente. Odlazi do kućice pa se vraća do auta. Pita me imam li šta za prijaviti. Odgovaram da nemam. Traži da ugasim auto i izađem vani. Otvaram gepek, on pregledava. Zadnja desna vrata otvaram. Gleda unutra. Uzima dječiju torbu. Ja je otvaram, on gleda unutra. Zatim suvozačeva vrata želi da otvorim. Aziz ih otvara i traži da i on izađe van iz auta. Izlazi Aziz. Taman gledam na sat. Vrijeme iftara. Uzimam sok što je namijenjen radnicima, okrenem se prema kibli, čučnem, nevejtu en esume... i omrsim se. I Aziz se omrsi. Bosanski policajac razumije to vrijeme. Išaretom mi daje znak da je vakat za iftar. Nastavlja policajac s pretresom, on ne želi da razumije, namjerno. Zadnja lijeva vrata otvara i drugi dječiji ruksak s robom otvora. Zatim moja vozačeva vrata. Bilesi i futrolu za naočale pa čak i onu krpicu za čišćenje iz futrole pregledava. Zadržasmo se tu taman toliko da se može lijepo iftariti. Tek što noć pade stigosmo na mezarje uz neplanirano kašnjenje. Tu smo s radnicima zajedno malo jeli. Ponovo se vraćamo nazad. Na granici dva auta s desne strane isti taj policajac onako osoro i grubo pregledava. Dok smo stigli u čaršiju moji su već jeli i spakovali naše jelo za ponijeti. Primjećujem grupu bosanskih policajaca za stolom i s njima jedan hrvatski policajac u uniformi. To je zajednička ophodnja unutar pograničnog pojasa. Počastio sam ih ne gledajući to kroz prizmu onog osorog i grubog policajca sa granice. Moji su me dovezli poslije do granice zbog teravije i pješke smo Aziz i ja prešli, a tek poslije su moji odvojeno prešli autom jer da ih spasim maltretiranja "zbog mene" koji sam postao ciljana meta ili skupina s kojim se "zabavlja" hrvatska policija.


S pravom se pitam da li sam ja ta ciljana meta o kojoj se ovih dana raspravlja? Da li sam ja opasnost za koga? Da li sam ja potencijalni terorist? Ili mene i svakog drugog putnika s kojim se ovako postupa dodatno hrvatska policija radikalizira zbog što rekoše "svog posla"? To sve ukazuje na činjenicu da dok nisam počeo govoriti o slučajevima devijantnoh ponašanja pojedinih hrvatskih policajaca da je sve bilo u redu, čisto kao suza. Navedeni policajac je nekoliko puta kod mene intervenisao za zapošljavanje djeteta na lokalnom radiju da iskoristim svoje poznanstvo u tu svrhu, nekoliko puta molio za pomoć njegovim kolegama/icama da im omogućim kroz svoj kredibilitet posjetu "hodži" jer su naograisali. Kada sam ukazao na policijske devijacije na granici od tada su ti pojedini policajci krenuli u obračun sa mnom kroz perfidan, providan i krajnje seljački način da dokažu "svoju veličinu".


Ciljane skupine su oni ljudi (putnici) na koje se cilja zbog sumnje u terorizam prvenstveno pa do organizovanog kriminala, šverca i prijevoza droge. U koju skupinu da sebe svrstam, pitam se! Svakodnevno barem dva puta prelazim državnu granicu jer dijete svakodnevno vozim u vrtić u Veliku Kladušu. Skoro pa sam najčešći korisnik državne granice. A uz to džamija u kojoj sam imam nalazi se tik stotinjak metara od graničnog prijelaza. Mnoge policajce znam još iz osnovne škole koju su pohađali u Cetingradu gdje predajem islamski vjeronauk punih 18 godina. S pravom se pitam da li bi ova policijska tortura pojedinih hrvatskih policajaca prestala da nisam to što jesam, imam i vjeroučitelj islamskog vjeronauka!!! Vjerovatno i da nisam pokrenuo inicijativu da se smanje gužve i kolone, učestalo vještačko padanje sistema na granici, omalovažavanje i ponižavanje bosanskohercegovačkih putnika... ne bi se sve ovo događalo. Insan od ovakvih seljačina koji sebi uzimaju funkciju lokalnih šerifa dobije fobiju i od granice i od policijske uniforme.


Još uvijek mi tijelom struji pozitiva koju sam osjetio kada sam vidio da je hrvatski policajac u jednoj ruci nosio sirijsko dijete, a drugu ruku pružao drugom djetetu da ga primi. To je bilo pretprošle godine u jeku vala izbjeglica iz Sirije kroz Hrvatsku. To je pravo oličenje hrvatskog policajca i časne uniforme koju nosi i misije za koju djeluje. Ovaj policajac s granice u Maljevcu nikada neće dostići taj nivo jer je zadojen mržnjom iz samo njemu poznatih razloga. Da napomenem kako je i on i mnogi drugi svoje živote spasili upravo preko Kladuše i Cazina 1991. godine kada je bio egzodus hrvatskog stanovništva na Kordunu. Tim ljudima pod okriljem uniforme hrvatske policije sada "vraća taj dug" kroz sve učestalija ponižavanja i otvorenu dozu psihičkog maltretiranja na graničnom prijelazu Maljevac. Primjeri su brojni.
Pitam se da li da objavim slike (koje sam dobio) dotičnog policajca koji u službenoj uniformi za vrijeme trajanja svog radnog vremena boravi u Kladuši. Dakle u drugoj državi smatrajući je svojim protektoratom. Možda nisam trebao prevoziti ćevape preko granice iako za njih nije ni pitao. Možda! Ćevapi nisu problem. Ali da li trebam napominjati da se svakodnevno vrši dostava hrane hrvatskoj policiji iz BiH, a da se pri tome putnicima zabranjuje isto. Pa vala neka se hrane dobrom bosanskom hranom i trže s bosanskim restoranima. Da li da napomenem da za sitne prekršaje ljude puštaju i uvjetuju ih da uplate diplomatske plate u kladuškim restoranima i dostavljaju ih hrvatskoj policiji na granici u Maljevcu. Nema, dakle, potrebe za tim. Neka se ljudi hrane kada su gladni.


Ciljana meta je efendija i to onaj onaj što piše, upravo iz Maljevca "protiv hrvatske policije" pa ga treba malo "spustiti na zemlju" ovakvim neljudskim diskvalifikacijama. Nikada ni jednu laž ili potvoru nisam napisao niti ikoga ponizio. Pisao sam o devijacijama na granici onih policajaca koji prelaze svoje ovlasti, prijete, ponižavaju i omalovažavaju svoje "prijateljske susjede", a uz to su Bošnjaci, bosanskohercegovački državljani, muslimani. Zbog takvih pojedinaca trpe i oni časni policajci kojima je sveta hrvatska policijska uniforma.


Sjećam se priča bošnjačkih majki u selu Liskovac (Cazin) da su za vrijeme egzodusa hrvatskog naroda 1991. prvo hranile djecu iz Hrvatske pa tek onda svoju djecu jer musafir je na visokom stepenu kod Bošnjaka. A ja, jučerašnji musafir na granici u Maljevcu, u vrijeme iftara doživljavam ljudsko poniženje od hrvatskog policajca da časkom u vrijeme preturanja auta čučnem i da se napijem soka jer se oglasio ezan iz Kladuše. Ezan granice nema, iftar granice nema, ljudskost granice nema. Granica je u glavama onih seljačnina koji kroz prizmu uniforme hrvatske policije mijenjaju kompletnu sliku i navlače na kolektivitet jako ružne stavove i mišljenja. Granica je u glavama onih što je nose reda radi."

Facabook profil ef. Muhića:

(Cazin.NET)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top