Hasan aga Pećki – najsilniji krajiški junak i veliki borac za prava Bosne i Bošnjaka tokom osmanske uprave

pećki
…Pričaju da je neki sultan pozvao nekoliko krajiških prvaka u Stambol i naredio da svaki sa sobom ponese po torbu krajiške zemlje.

 

Naredio je da tu zemlju prospu po jednoj odaji i prekriju ćilimom. Sjedeći u drugoj odaji vijećao je s Krajišnicima o prilikama na Krajini, pa kako je u to doba vladao mir s Austrijom, savjetovao im je da i oni budu mirni i da ne upadaju preko granice i ne haraju. Krajišnici su prihvatili savjet sultanov i čvrsto obećali da će se držati sklopljenog mira. Onda ih sultan prevede u onu odaju po kojoj je bila razasuta krajiška zemlja i počasti ih čibukom i kahvom. Čim su sjeli na krajišku zemlju, odmah se uzjoguniše i otkazaše posluh. Razjaren sultan uvidi da je s ovim svojeglavim ljudima suvišno svako savjetovanje i otpusti ih.” Ovaj zapis bez sumnje najbolje oslikava odnos Krajišnika prema zvaničnoj osmanskoj vlasti i sultanu iz vremena 1739. godine pa nadalje. U to vrijeme krajinom je vladala samo prividna pokornost sultanu i bosanskom beglerbegu u Travniku.

U cilju čuvanja granice Osmanskog carstva, sredinom XVI stoljeća uspostavljaju se kapetanije, koje će sve do 1835. godine predstavljati važnu instituciju, kako za Osmansko carstvo, tako i za prostor Bosanskog ejaleta. Hasan aga Pećki nije zauzimao položaj kapetana, nego je imao malu kulu i čardak oko koje su se okupljali krajiški prvaci. Hasan aga Pećki je historijski posebno zanimljiva ličnost kada se uzme odnos Osmanskog carstva i Austrije u razdoblju od 1739. do 1832. godine. Koliko je značajan najbolje svjedoči izvještaj osmanske Porte u kojem stoji da je “ustanak Husein kapetana ugušen onog momenta kada je Hasan aga Pećki uhvaćen kao posljednji utjecajni i moćni bosanski prvak i učesnik pokreta”. Hasan aga je bio jedan od najutjecajnijih Bošnjaka Krajine, kojeg su prvenstveno zanimali interesi Bosne i Bošnjaka, a ni u kom slučaju nije zulumćar i nasilnik kakvim ga prikazuju pojedini historičari iz Srbije i Hrvatske.

Mjestašce Peć se nalazilo uz granicu prema Austiji, a tu je bila i tvrđavica Hasan age Pećkog. U tom krajiškom mjestu živio je sve do 1832. godine, poslije čega je odveden u zarobljeništvo u Istanbul gdje je 1833. godine po svemu sudeći otrovan. Rodio se tridesetih godina XVIII stoljeća. Svojim porijeklom nije bio begovskog roda, ali je čitavog života zadavao nevolje bosanskim valijama i austrijskim carskim konzulima. Bio je veoma visokog rasta, izrazite fizičke snage, u komunikaciji veoma odmjeren, pravičan, lukav i mudar. Veoma privržen vjeri, trudio se da njegov životni put bude isklesan pravednim odlukama, zbog čega pristupa pokretu Husein kapetana Gradaščevića. Da je bio cijenjen od svog naroda govori podatak da je u određenim prilikama uz sebe imao i do 12 000 krajišnika u otporu prema Osmanlijama i Austrijancima, što je u to vrijeme bila velika sila. Najveća opasnost po njega nastupila je 1827. godine kada u Bosnu stiže Abdull Rahman paša, koji već po dolasku u Zvornik iz Beograda likvidira nekoliko istaknutih bošnjačkih prvaka, dok je u Travniku i Mostaru likvidirao njih ukupno 500. Tada Hasan aga zajedno sa Husejn begom Beširevićem, kapetanom iz Krupe, ukloni opasnog vezira.

Još ranije, u novembru 1809. godine, dok se vodio rat između Francuske i Austrije, Porta uputi ferman u Bosnu da kapetani i ajani ostanu neutralni, na što je računala Austrija. Te zahtjeve ubrzo prekrši Husejn beg Beširević i Hasan aga Pećki, te napadoše i zaposjedoše Cetingrad, Drežnik i Vaganac. Od tog perioda samo su se umnožavali izgredi Krajišnika. Bosanski beglerbezi (valije) su od tog perioda nastojali unijeti razdor među Krajišnicima, što su oni uvijek prozreli. Zbog toga su 14. juna 1815. godine odbili da se priključe osmanskim trupama u gušenju srpskog ustanka, uz poruku: “da ne mogu ratovati, jer im je zemlja u teškom stanju uslijed gladi, a glad je posljedica dugogodišnjih ratovanja. Zemlja je iscrpljena, ostala je bez stanovništva, njena odbrambena snaga je opala”. Ipak, takve izgovore beglerbeg nije prihvatao, pa je nastavio slati prijetnje u Krajinu. Da bi mu se suprostavili počeli su se okupljati na granici sa Austrijom. Da bi ga doveli u red i pamet, Osmansko carstvo i Austrija su razmjenjivali brojne diplomatske note, a na svaku notu austrijskog konzula u Travniku beglerbeg bi upućivao mubašire (izaslanik) u Krajinu sa zadatkom da Hasan agu sprovedu u Travnik. U svojoj diplomatskoj noti od 20. januara 1816. godine austrijski prokonzul Pauličić još jednom zahtijeva od valije u Travniku da interveniše na granici i tamo uspostavi red i mir, a izgrede Hasan age Pećkog konačno jednom kazni. Na sve to valija odgovara Pauliču da dobro poznaje i prilike na granici i Hasan agu, zna da je Porta više puta tražila od valije i kajmakama (zastupnik vezira) da kazne Hasan aginu drskost, ali sve do sada nije ništa učinjeno. Na granicu je ponovo bio upućen jedan mubašir, ali ni on, kao ni prethodni, nije imao uspjeha.

I dok se rješavao problem granice, iskrsli su novi granični problemi posebo u zoni Duvna i Počitelja. Pod prijetnjom smrtne kazne osmanskim podanicima je zabranjeno da dolaze na pazare i da tu prodaju stoku. Splitski general je 15. feburara 1816. godine uputio pismo prokonzulu Pauliču da riješi spor, do čega nije došlo, a pogranični sporovi su se dodatno gomilali. Primjera radi, 20. maja austrijski podanici su napali i zauzeli selo Činice koje je pripadalo Bosanskom ejaletu i iz njega protjerali osmanske podanike. Dalmatinski namjesnik, general Tomašić, poslao je pismo bosanskom beglerbegu da Austrijanci nude veliki novac podanicima uz granicu sa Bosanskim ejaletom u zamjenu da se isele. To se kosilo sa nastojanjem dva carstva da očuvaju dobrosusjedske odnose, koji su inače bili stabilni osim u slučaju dijela carstva gdje je vladao Hasan aga Pećki. On je često upadao na austrijsko tlo, prihvatao austrijske dezertere i pružao im zaštitu i utočište. Austrijske vlasti su se konstantno žalile osmanskoj Porti na ovakva djelovanja, čemu svjedoči pismo Pauliča od 30. juna 1816. godine u kojem stoji da “bosanski valija ne čini ništa protiv Hasan age, iako mu je Porta uputila više pisama u vezi njega”. Očito da je bosanski beglerbeg procijenio da bi mu u slučaju osmansko – austrijskog rata Hasan aga bio od velike koristi, što je sa današnje tačke gledišta sasvim razumljivo. Hasan aga još jednom, u martu 1816. godine upade u Austriju, ukrade 30 grla krupne i sitne stoke te likvidira dva čuvara. Prokonzul Paulič je ponovo protestovao i zahtijevao vraćanje ukradene stoke, a naročito da se Hasan aga udalji od granice. Na to mu je beglerbeg odgovorio da je stanje u Bosni veoma složeno te da ga on ne može sam riješiti. Iste godine u septembru Hasan aga ponovo pohara austrijski teritorij. Paulič se ponovo žalio ali niti ovaj put nije ništa učinjeno. Na sve prijetnje i molbe koje je beglerbeg u pismu slao Krajišnicima, a naročito Hasan agi Pećkom, oni su uzvraćali sa porukom: “Eto, dobro smo je proučili i vraćamo je svijetlom veziru šuplju da je bez bihuzurluka natakne na neku stvar!”. I Austrijski konzul u Travniku Paulič u jednom svom pismu kaže: “naredbe vezirove i moje protestne note vraćali su nazad uz pogrdne poruke i prijetnje.”

I samom sultanu je očito prekipilo ovakvo ponašanje Hasan age Pećkog, te šalje ferman krajiškim kapetanima da predaju Hasan agu bosanskom beglerbegu. Bihaćki kapetan se nije dvoumio da li će ispuniti zahtjev, ali su ga u tome spriječili kapetani Ostrošca i Ostrovice, zbog čega je došlo do oružane borbe i smrti oko 500 ljudi na obje strane. Ovi nemiri nisu bili usamljeni, jer je cijeli prostor južnog i zapadnog dijela ejaleta, tj. predio između Vrbasa i Neretve, bio pod oružjem uslijed međusobnih sukoba. Jedan od sukoba bio je i između banjalučkog kapetana i banjalučkog muselima (beglerbegovog izaslanika) Muhamed bega, koji je ujedno bio beglerbegov sin. Na stranu banjalučkog kapetana stao je Hasan aga i poslao u pomoć odred od 100 ljudi, poslije čega se muteselim zatvorio u tvrđavu. Beglerbeg je tada naredi ćehaji Mustafa paši, svom najstarijem sinu, da odmah pohita u pomoć svom bratu. Ćehaja je izvršio naređenje i sredio stanje u Banja Luci, prvenstveno jer se u sukob nisu umiješali kozarački, dubički i prijedorski kapetan, jer nisu željeli biti na strani nemirnih Krajišnika. Međutim, beglerbegovi protivnici su se krvavo obračunali sa njegovim pristalicama, ubili petoricu begova i opljačkali njihova imanja. Daljne krvoproliče spriječili su upravo kapetani iz Kozarca, Prijedora i Dubice, te poslužili kao posrednici u pomirenju. Hasan aga je očito i dalje bio nemiran čemu svjedoči nova nota austrijskog konzula Simbšena, od 9. decembra 1817. godine u kojoj je tražio beglerbegovu potvrdu da nije u stanju uspostaviti red u Bosni i riješiti se problematičnog Hasan age. Beglerbeg je za izgrede na granici optužio “grube Bošnjake”, a konzularnom ađudantu Atanackoviću je obećao spor konačno riješiti 23. juna 1818. godine, na skupštini kapetana koje je pozvao u Travnik, uz strogo naređenje da svi moraju doći, a na skupštinu je pozvao i Simbšena koji je od beglerbega između ostalog tražio da sa granice konačno bude udaljen Hasan aga Pećki.

U to vrijeme došlo je i do pogoršanja odnosa između Rusije i Osmanskog carstva, a dobijena je i informacija da je Austrija stala na stranu Rusije tako što je razmjestila jedan korpus vojske na granicu Bosanskog ejaleta radi pripravnosti. Ove vijesti uznemirile su Krajišnike poslije čega je u Novom Mustafa paša organizovao sastanak krajiških kapetana na kojem se, na veliko iznenađenje pristunih, pojavio i Hasan aga Pećki sa 500 svojih ljudi. Obzirom da njih dvojica nisu bili u dobrim odnosima, Mustafa paša nije ostvario ključnu riječ među Krajišnicima. Na sve diplomatske note i proteste upućivane Mustafa paši od strane austrijskog konzula Simbšena, da se “Vojna krajina oslobodi od pljačkaša i svih drugih zlikovaca” i da se ukloni Hasan aga Pećki, on je sam sebe tješio riječima: “Turci imaju običaj da gone Hasan agu kolima [bez žurbe], a on je već u mojim kolima!” Međutim, austrijski konzul je preko svojih uhoda saznao da je stvarni plan sa Hasan agom samo da bude preseljen daleko od granice, a ne da bude likvidiran ili uhapšen. Ipak, i pored takvih nauma Hasan aga nije udaljen od svog posjeda. U takvim okolnostima krajiški kapetani su vodili niz međusobnih svađa i ostajali buntovni. Tek na poziv Dželal paše, Mustafa paša je uspio sakupiti oko 2 000 ljudi za pohod na Crnu Goru 26. novembra 1820. godine. U toj vojsci našao se i Hasan aga Pećki koji je za isticanje u borbi odlikovan ukrasnim oružjem. Govorilo se da će bosanski beglerbeg zbog ovoga odobriti Hasan agi napad na Cetingrad do čega je i došlo, odmah poslije njegovog povratka iz Crne Gore. Niti jedan krajiški kapetan nije želio imati Hasan agu za neprijatelja, čemu svjedoči slučaj da su čak nudili po 20 kesa akči veziru ukoliko obustavi sve napade na Hasan agu koje je zahtjevao konzul Simbšen.

U ovim nemirnim vremenima počeo je i čuveni bosanski ustanak, odnosno buna Husein kapetana Gradaščevića. Gradaščevič je uspio sakupiti vojsku od oko 50 000 vojnika i velikaša, a toj vojsci se pridružio i Hasan aga, koji je već uveliko bio u poznim godinama života. Čim je Husein beg poslao glasnika Hasag agi da mu se pridruži, Hasan aga se odazvao sa 20 000 Krajišnika i stavio pod bajrak “Zmaja od Bosne”. Nadao se da će Bosna i Bošnjaci konačno ostvariti svoja zaslužena prava. Ali i pored velike pobjede protiv osmanske vojske na Kosovu, nesloga i zavist bosanskih, a naročito hercegovačkih, begova doveli su do sloma ustanka. Stari Hasan aga, ogorčen porazom, vrati se u Pećigrad i čvrsto opasa kulu sa svojim Krajišnicima. Ipak, u konačnici se preda poslije čega je upućen u Istanbul, gdje mu u hanu na Atmejdanu odrediše odaju. Svoj život je okončao uz velikog vezira. Naime, jedne prilike vezir ga ugosti, kako bi ga upoznao. Poslije kahve i razgovora, vraćajući se u svoje odaje Hasan aga se sruši i na mjestu ostade mrtav.

Koliki je značaj Hasan aga ostavio na Krajišnike svjedoči pjesma koju je napisao Husein Šehić 1934. godine: “Poznaju ga gore i dolovi ravni u palanci svakoj o njemu se zbori i padišah moćni u Stambolu šuti kad kuburom ljutom na Krajini zbori. O veziru tamo u Travniku ravnu nije htio čuti sa krajine aga, šapatom su svuda zborili Krajinom: Eto drumom ide gordi Hasan aga!”

Izvor: