Postoji nešto posebno uznemirujuće u vijesti da jedna država počinje pripremati stanovništvo za moguću nuklearnu katastrofu. Još je uznemirujuće kada se takve vijesti pojavljuju u trenutku dok druga država demonstrira vojnu silu, a diplomatski razgovori sve više liče na odmjeravanje ko je spreman otići dalje.
Upravo se to danas događa u odnosima Irana i Sjedinjenih Američkih Država. Izvještaji o tabletama joda, uputama civilne zaštite i letovima američkog komandnog aviona poznatog kao „Avion Sudnjeg dana“ stvorili su atmosferu u kojoj se sve otvorenije govori o mogućnosti nuklearnog sukoba.
Naravno, bilo bi neodgovorno tvrditi da je nuklearni napad već isplaniran ili da je njegovo izvođenje samo pitanje vremena. Za takve tvrdnje nema pouzdanih dokaza. Ali bilo bi jednako pogrešno zanemariti ono što se događa i sve svesti na još jednu epizodu američko-iranskog nadmetanja.
Jer problem nije samo u tome hoće li doći do napada. Problem je što se mogućnost nuklearnog rata ponovo uvlači u politički govor, gotovo kao da je riječ o uobičajenom nastavku sukoba drugim sredstvima.
U iranskom Bušehru, gradu u kojem se nalazi nuklearna elektrana, još ranije je pokrenut program distribucije tableta joda stanovništvu. Britanski The Times objavio je i informacije o pripremama za slične mjere u blizini drugih nuklearnih postrojenja, iako su iranske vlasti osporile dio tih navoda.
Same tablete ne znače da neko očekuje nuklearnu eksploziju. One služe za zaštitu štitne žlijezde od radioaktivnog joda u određenim radiološkim incidentima. Međutim, teško je zanemariti psihološki učinak takvih mjera.
Kada stanovništvu objašnjavate kako da se zaštiti od radioaktivnog zagađenja, šaljete poruku da se razmatra mogućnost događaja koji je donedavno za većinu ljudi bio nezamisliv.
Za političare i vojne stratege to može biti dio preventivnog planiranja. Za običnog čovjeka to je upozorenje da se njegov svakodnevni život može promijeniti preko noći.
Istovremeno, pažnju javnosti privukli su letovi američkog aviona Boeing E-4B Nightwatch, koji zbog svoje namjene nosi gotovo filmski nadimak „Avion Sudnjeg dana“. Riječ je o letećem komandnom centru namijenjenom očuvanju vojnog komandovanja u najtežim kriznim okolnostima, uključujući nuklearni sukob.
Takvi avioni lete i u redovnim operativnim i trenažnim misijama, pa bi bilo pogrešno svaki njihov let predstavljati kao najavu katastrofe. Ipak, u trenucima ozbiljnih međunarodnih napetosti njihovo pojavljivanje neizbježno izaziva pažnju.
U međunarodnoj politici nije uvijek najvažnije ono što jedna strana namjerava učiniti. Ponekad je važnije ono što želi da protivnik pomisli da je spremna učiniti.
Tu se nalazi suština sadašnjeg američko-iranskog nadmetanja.
Washington nastoji pokazati da raspolaže sredstvima kojima može ugroziti iranske strateške kapacitete. Teheran, s druge strane, pokušava uvjeriti Amerikance da bi svaki ozbiljniji napad imao posljedice koje se ne bi mogle ograničiti samo na teritoriju Irana.
U takvoj situaciji prijetnje postaju dio pregovora, vojni manevri dio diplomatskih poruka, a strah sredstvo pritiska.
Posebnu pažnju zaslužuje podzemni kompleks u blizini Natanza, poznat kao Pickaxe Mountain. O njemu se mnogo govori, ali se njegova stvarna namjena i unutrašnja struktura ne mogu pouzdano utvrditi na osnovu javno dostupnih informacija.
Upravo ta nepoznanica dodatno komplikuje odnose dvije države. Ako Washington vjeruje da Iran razvija kapacitete koji bi mogli promijeniti stratešku ravnotežu, raste pritisak da se takav razvoj zaustavi. Ako Teheran vjeruje da bi popuštanje američkim zahtjevima ugrozilo njegovu sigurnost, svaki ustupak postaje sve teži.
Na kraju se obje strane mogu naći u položaju u kojem je politički lakše nastaviti prijetiti nego napraviti korak prema kompromisu.
Za Donalda Trumpa to je posebno osjetljivo pitanje. Njegova politika prema Iranu godinama se oslanja na kombinaciju ekonomskog pritiska, vojnih prijetnji i zahtjeva za velikim ustupcima. Takav pristup može stvoriti prostor za pregovore, ali nosi i ozbiljan rizik. Kada jednom javno podignete očekivanja i zaprijetite teškim posljedicama, svako povlačenje može biti predstavljeno kao slabost.
Sličan problem postoji i u Teheranu. Iransko rukovodstvo nuklearni program ne posmatra samo kroz pitanje tehnologije ili proizvodnje energije. On je povezan s državnim suverenitetom, regionalnim utjecajem i sigurnošću političkog sistema. Zbog toga je teško očekivati da će Iran pod prijetnjama jednostavno prihvatiti sve američke zahtjeve.
I tako se dolazi do opasnog položaja u kojem nijedna strana ne želi izgledati kao gubitnik, iako bi stvarni rat mogao donijeti gubitke koje nijedna ne bi mogla nadoknaditi.
U cijeloj priči postoji još jedna stvar koja se često zanemaruje. Napad na nuklearno postrojenje ne mora značiti upotrebu nuklearnog oružja. Konvencionalne bombe mogu izazvati ozbiljnu štetu i, zavisno od pogođenog objekta, radiološko ili hemijsko zagađenje. Nuklearna eksplozija bila bi nešto sasvim drugo, s neuporedivo težim posljedicama.
Ta razlika je važna jer se u javnosti sve češće miješaju različiti scenariji. Od mogućeg bombardovanja podzemnih objekata vrlo brzo se dolazi do zaključaka o nuklearnom ratu, iako između te dvije odluke postoji ogromna vojna i politička razlika.
Ali upravo zbog toga treba biti oprezan.
Veliki ratovi ne počinju uvijek zato što ih je neko unaprijed odlučio voditi do kraja. Ponekad počinju zato što je jedna strana pogrešno procijenila namjere druge, zato što je vojni potez protumačen kao priprema za napad ili zato što su politički lideri toliko zaoštrili vlastite stavove da više nisu vidjeli izlaz bez gubitka ugleda.
Kubanska raketna kriza ostala je jedno od najpoznatijih upozorenja koliko se svijet može približiti nuklearnoj katastrofi. Tada je ipak pronađen način da se izbjegne najgore. Nije to bila posljedica slabosti, nego svijesti da bi cijena dokazivanja nadmoći mogla biti nezamisliva.
Danas se često govori o tome ko je vojno jači, čije rakete imaju veći domet, koliko su duboko ukopani iranski objekti i kakvim oružjem Amerika raspolaže. Mnogo se manje govori o tome kako bi izgledao dan nakon velikog napada.
Šta bi se dogodilo s državama Perzijskog zaljeva? Kako bi reagovali američki saveznici? Bi li se sukob mogao zadržati unutar granica Irana ili bi se proširio na regiju koja već decenijama plaća cijenu tuđih i vlastitih političkih obračuna?
A gdje su u svim tim kalkulacijama obični ljudi?
Oni koji danas u Iranu slušaju upute o zaštiti od radijacije nisu donosili odluke o nuklearnim postrojenjima. Porodice širom Bliskog istoka ne odlučuju o američkim vojnim planovima niti o iranskoj strategiji odvraćanja. Ipak, upravo bi one prve osjetile posljedice svakog ozbiljnijeg sukoba.
Zato mi se čini da je pogrešno ovu krizu posmatrati samo kroz pitanje hoće li Amerika napasti Iran. Mnogo je važnije pitanje koliko su obje strane spremne rizikovati kako bi dokazale da neće popustiti.
Nuklearno oružje decenijama je predstavljalo krajnju granicu koju odgovorne države ne smiju olako preći. Danas zabrinjava već sama činjenica da se o toj granici govori sve češće i sve otvorenije.
Možda će se sve završiti novim pregovorima. Možda će vojni manevri i prijetnje ostati samo dio pritiska kojim obje strane pokušavaju izboriti povoljniji položaj. To bi svakako bio poželjniji ishod od novog rata.
Ali ostaje neugodno pitanje: šta ako jedna strana u nekom trenutku prestane vjerovati da druga samo blefira?
U takvim okolnostima nije potrebno da neko želi nuklearni rat da bi se opasno približio njegovom izazivanju.
I zato tablete joda u Iranu i američki „Avion Sudnjeg dana“ ne treba posmatrati kao dokaz da katastrofa dolazi, nego kao podsjetnik na svijet u kojem se političke poruke sve češće šalju jezikom mogućeg uništenja.
Najopasnije nije kada države raspolažu oružjem koje može uništiti čitave gradove. Najopasnije je kada njihovi lideri počnu vjerovati da se s takvim oružjem, ili prijetnjom njegove upotrebe, može igrati bez posljedica.
Jer u jednom trenutku više neće biti važno ko je kome prvi zaprijetio, ko je pokazao veću odlučnost ili ko je pred domaćom javnošću izgledao snažnije.
Važno će biti samo je li još ostalo dovoljno razuma da se zaustavi ono što se više ne može popraviti.
Foto: Ilustracija/Cazin.net
