Historija nas uči mnogo toga. Ali najljepše je kada nas uči solidarnosti, suosjećanju i poštovanju. Jedan takav primjer veže, na prvi pogled ni po čemu povezane države i teritorije. Ovo je podsjetnik ljudskosti.
Memorijal Velikoj gladi u Dublinu, podsjetnik na katastrofu koja je sredinom 19. stoljeća odnijela više od milion života u Irskoj. Velika glad (Gorta Mór) iz 1845–1849. ostavila je stravične posljedice na Irsku – preko milion ljudi umrlo je od gladi i bolesti, dok su stotine hiljada bili primorani emigrirati.
Najcrnja godina bila je 1847., prozvana "Crna '47.", kada je već iscrpljeno stanovništvo masovno umiralo od gladi. Dok je britanska vlast (Irska je tada bila pod britanskom upravom) sporo i nedovoljno reagirala na patnju Iraca, pomoć je stigla iz jednog neočekivanog izvora.
U Osmanskom Carstvu, hiljadama kilometara daleko, mladi sultan Abdülmecid I saznao je za irsku tragediju preko svog ličnog stomatologa, Irca po porijeklu. Potresen pričama o ljudima koji "umiru od gladi jedući vrhove repe, morske alge i koru s drveća", sultan je odlučio djelovati.
U proljeće 1847. sultan Abdülmecid ponudio je donaciju od £10.000 za pomoć gladnima u Irskoj.
Ova ogromna svota bila je izvanredan čin samilosti jednog muslimanskog vladara prema dalekoj, pretežno katoličkoj naciji s kojom Osmansko Carstvo nije imalo čvrstih veza.
Međutim, ponudu je pratila diplomatska osjetljivost - britanska kraljica Viktorija navodno je već dala £2.000 za Irsku, te je britanski diplomatski vrh smatrao nepoželjnim da strani suveren ponudi veću pomoć od britanske krune.
Suočen s pritiskom "etikete", sultan je nevoljko smanjio donaciju na £1.000, koja je potom službeno prihvaćena i proslijeđena Ircima, Ipak, Abdülmecid tu nije stao. Odlučan da učini više, sultan je potajno naredio da se pripreme tri broda natovarena hranom, lijekovima i drugim potrepštinama za posrnulu Irsku. Prema kasnijim svjedočanstvima, britanska mornarica blokirala je dolazak stranih brodova u glavne luke poput Dublina i Corka, pa su osmanski brodovi morali iskrcati pomoć dalje od očiju Londona – u luci Drogheda na istočnoj obali Irske.
Tokom maja 1847. ovi brodovi su tiho uplovili u Droghedu na rijeci Boyne i iskrcali svoj dragocjeni teret za gladne. Lokalna predanja kazuju da su osmanski mornari uspjeli zaobići britanske blokade i dostaviti žito i kukuruz upravo u jeku gladi, što je potez koji je doslovno spašavao živote.
Značenje i naslijeđe osmanske pomoći
Ovaj humani čin odjeknuo je snažno u kontekstu svog vremena. Zvanično, Osmansko Carstvo je bilo siromašno i geopolitički udaljeno – bez posebnih obaveza prema Irskoj.
Upravo zato je sultanova velikodušnost smatrana izuzetnom. Savremeni medijisu zabilježili i hvalili gestu: londonski Times te irski i evropski listovi pisali su 1847. o "toploj simpatiji muslimanskog vladara prema jednoj kršćanskoj naciji" koja zaslužuje da bude zapamćena kao primjer čovječnosti.
Jedan religijski časopis nazvao je Abdülmecida "dobročiniteljem" čija je pomoć Irskoj prvi takav slučaj da jedan islamski monarh spontano iskaže saosjećanje sa kršćanskim narodom, poželjevši "da se takva solidarnost polumjeseca i križa trajno njeguje".
Irski nacionalistički listovi slavili su sultana kao "dobrog, humanog i plemenitog čovjeka" koji je, premda musliman, "postupio u istinskom duhu sljedbenika Krista, dajući primjer vrijedan imitiranja i mnogim kršćanima".
Priče o osmanskoj pomoći ubrzo su postale dio irskog kolektivnog pamćenja.
Već krajem 19. vijeka, irski patrioti su u govorima spočitavali britanskoj kruni da ih je izgladnjivala "dok je čak i Veliki Turčin poslao svoje piastere" - referenca na sultanovu donaciju.
Ova rečenica našla je mjesto i u besmrtnim djelima književnosti: James Joyce ju je u romanu Ulyssesstavio u usta lika koji ogorčeno podsjeća da je “čak i Turčin dao svoje pare”, dok je britanska vlast prepustila Irce gladi. Time je sultanova gesta ovjekovječena kao dio irske historijske narative o solidarnosti nasuprot nepravdi.
Drogheda, gradić koji je 1847. primio osmanske brodove, posebna je priča u kolektivnom sjećanju. Predanje o tri lađe sa Istoka prenosilo se generacijama.
Tek 2010. ova je legenda dospjela na svjetsku pozornicu kada je irska predsjednica Mary McAleese, tokom posjete Turskoj, emotivno podsjetila na "dug zahvalnosti" i spomenula da je Drogheda "u svoj grb ugradila prelijepe simbole polumjeseca i zvijezde, koji su tu i danas".
Istina, srednjovjekovni grb Droghede sa polumjesecom datira još od križarskih vremena, ali je u lokalnoj mašti taj motiv dobio novo značenje kao podsjetnik na osmansku pomoć.
U znak zahvalnosti, na zgradu bivše gradske vijećnice (danas hotel Westcourt) postavljena je spomen-ploča 1995. godine, kojom su gradonačelnik Frank Godfrey i turski ambasador Taner Baytok obilježili "Veliku irsku glad 1847. – u sjećanje i priznanje velikodušnosti naroda Turske prema narodu Irske".
Po gradu se i danas mogu vidjeti motivi polumjeseca i zvijezde – uklesani u kamenju, oslikani na muralima, a najpoznatije na dresovima lokalnog fudbalskog kluba Drogheda United.
Time je legendarna epizoda iz "Crne ’47." utkana u identitet zajednice.
Historijski zapisi dodatno su potvrdili jezgro ove priče. Sačuvano je pismo zahvale koje su 1847. lokalni irski plemići i uglednici iz Droghede uputili sultanu Abdülmecidu.
U tom svečanom pismu, ispisanom na ukrašenom pergamentu, izražava se duboka zahvalnost "u ime irskog naroda" osmanskom sultanu na njegovoj velikodušnoj pomoći, koja je opisana kao "uzoran postupak i primjer drugim velikim nacijama Evrope".
Sultan je kroz tu prepisku odgovorio da ga "boli patnja irskog naroda" te da je učinio samo ono što mu "nalaže srce i ljudska dužnost".
Ovaj srdačni dijalog dva udaljena svijeta, irskih gladnih kmetova i osmanskog dvora, ostao je trajno zabilježen. Njime je poslana poruka da humanost ne poznaje granice vjere ni carstva, što će kasnija pokoljenja Iraca pamtiti s ponosom.
Irska solidarnost s Palestinom kroz decenije
Više od stoljeća nakon Velike gladi, irski narod počeo je jasno zauzimati stranu jedne druge potlačene zajednice - palestinskog naroda.
Mnogi u Irskoj vide paralele između vlastite historije kolonijalne potlačenosti i borbe Palestinaca za slobodu. Još tokom 1970-ih uspostavljene su veze između irskog republikanskog pokreta i palestinskih organizacija. U jeku sukoba u Sjevernoj Irskoj, pripadnici Irske republikanske armije (IRA) navodno su ostvarili kontakte sa Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) - posjećivali su palestinske izbjegličke kampove u Libanu kako bi izrazili solidarnost, pa čak se spominjalo i zajedničke obuke i isporuke oružja.
Dok IRA to nikada nije javno potvrdila, ta veza "ugnjetavanih" bila je očigledna.
Sinn Féin, političko krilo irskog republikanskog pokreta, od ranih 1970-ih zacrtao je podršku Palestini kao jedno od načelnih pitanja svoje vanjske politike Retorika "solidarnosti koloniziranih" prožimala je izjave vođa Sinn Féina, koji su irsku borbu za nezavisnost svjesno povezivali s palestinskom borbom protiv okupacije.
Ova je veza bila vidljiva i na zidovima Belfasta i Dublina – murali u katoličkim četvrtima prikazivali su palestinske zastave i poruke podrške, stavljajući znak jednakosti između "Sloboda za Irsku" i "Sloboda za Palestinu".
Istovremeno, Irska država zauzimala je sve aktivniji proratni stav prema palestinskom pitanju na međunarodnoj sceni.
Još 1980. godine, Irska je postala prva članica Evropske zajednice koja je službeno priznala pravo Palestinaca na samoopredjeljenje i državu. Te godine irski ministar vanjskih poslova Brian Lenihan potpisao je tzv. Bahreinsku deklaraciju kojom je, zajedno s kolegom iz Bahreina, afirmirao PLO kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda i potrebu rješavanja palestinskog pitanja političkim putem.
Iste godine, zahvaljujući trudu Irske i Francuske, usvojena je i Venecijanska deklaracija (1980.) Evropske zajednice koja je prvi put formalno priznala legitimna prava Palestinaca i uključivanje PLO-a u mirovni proces. Treba napomenuti da je Irska još 1970-ih pružala diskretnu podršku Palestincima – 1974. Dublin je dozvolio otvaranje ureda PLO-a, a čelnika PLO-a Yassera Arafata irski zvaničnici su primili u više navrata dok su ga druge zapadne zemlje još izbjegavale.
Zapravo, Irska je tek 1993. uspostavila pune diplomatske odnose s Izraelom, posljednja od svih tadašnjih članica EU, odražavajući dugo oklijevanje Dublina da prizna izraelsku državu prije rješenja statusa palestinskih teritorija.
Kako je palestinsko pitanje evoluiralo, Irska je nastavila zauzimati stavove koji su je izdvajali unutar Evrope.
Irski parlament je više puta slao snažne političke poruke: 2014. oba doma parlamenta (Dáil i Seanad) jednoglasno su izglasala neobavezujuću rezoluciju kojom pozivaju vladu da službeno prizna državu Palestinu u okviru rješenja dvije države.
Time se Irska pridružila nizu evropskih zemalja koje su tih godina izrazile spremnost da priznaju Palestinu, ali kod Iraca je to imalo poseban emotivni značaj - doživjeli su to kao ispravljanje historijske nepravde.
Godine 2018. irski Senat je otišao i korak dalje usvojivši Zakon o zabrani trgovine s okupiranim teritorijama, koji bi zabranio uvoz robe iz izraelskih naselja na okupiranoj palestinskoj zemlji. Taj zakon, prvi takve vrste u EU, nažalost nije proveden zbog prigovora Evropske komisije (jer trgovinska politika spada u nadležnost EU), ali je označio principijelan stav irskih zakonodavaca.
Kulminacija ovih nastojanja došla je u maju 2021., kada je irski parlament usvojio povijesnu rezoluciju kojom je osudio izraelsku "de facto aneksiju" palestinskih teritorija na Zapadnoj obali.
Ta rezolucija – podnesena od strane opozicionog Sinn Féina, a prihvaćena uz podršku vladajućih stranaka – učinila je Irsku prvom državom EU koja je službeno upotrebila termin "de facto aneksija" za izraelsku kolonizaciju palestinske zemlje. Čak je i irski ministar vanjskih poslova Simon Coveney, inače umjereni centrist, tom prilikom emotivno izjavio pred parlamentom: "Moramo biti iskreni u vezi onoga što se dešava na terenu... To je de facto aneksija".
Rezolucija je bila popraćena gromoglasnim aplauzom u Dáilu i pozdravljena od palestinskih predstavnika kao istinski historijski potez jednog malog naroda u odbranu potlačenog drugog.
Dok političari zauzimaju stav, irska javnost i civilno društvo dosljedno održavaju visoku razinu podrške Palestincima. Zbog vlastitog iskustva kolonijalizma i borbe za nezavisnost, obični Irci često izražavaju snažnu empatiju prema Palestincima pod okupacijom. Irske humanitarne organizacije i nevladine udruge – od katoličkog humanitarnog društva Trócaire do Inicijative Irska-Palestina – veoma su aktivne u pružanju pomoći i zagovaranju palestinskih prava.
Već 2007. irski sindikati su prednjačili u Evropi podržavši globalni pokret BDS (bojkot, deinvestiranje i sankcije) protiv izraelske okupacije. Ta podrška bojkotu nije slučajna – termin "bojkot" sam potječe iz Irske 19. vijeka (od imena engleskog upravnika zemlje kojeg su irski zakupci uspješno izolirali), što daje simboličku težinu ideji građanske neposlušnosti protiv nepravde.
Solidarnost se očituje i u kulturi: 2021. je irska književnica Sally Rooney globalno odjeknula odbivši prevođenje svog bestselera na hebrejski jezik, u znak podrške BDS pozivu palestinskih intelektualaca.
Na ulicama irskih gradova, pogotovo Dublina i Belfasta, masovne demonstracije u znak podrške Palestini redovno se održavaju tokom kriza na Bliskom istoku.
Tokom eskalacije sukoba u Gazi, hiljade ljudi u Dublinu bi se okupile na O’Connell ulici i ispred izraelske ambasade, mašući palestinskim zastavama i transparentima "Sloboda Palestini", tražeći od svoje vlade i međunarodne zajednice da djeluju pravedno.
Na jednom takvom skupu 2021., snimljen je prizor kako se irska zastava vijori uz palestinsku dok demonstranti pjevaju borbene pjesme – slika koja snažno odražava bratstvo dva naroda u zajedničkoj težnji za slobodom.
Protestna šetnja u centru Dublina (maj 2021) – hiljade Iraca na ulicama u znak solidarnosti s Palestincima. Irski javni narativ o Palestini često koristi jezik anti-kolonijalne solidarnosti. Bivša irska predsjednica Mary Robinson svojevremeno je nazvala palestinsko pitanje "moralnim ispitom za međunarodnu zajednicu" i pohvalila snažnu uključenost irskog društva.
Aktualni predsjednik Michael D. Higgins, poznat po otvorenom zagovaranju ljudskih prava, u više je navrata osuđivao kršenje prava Palestinaca – nedavno je pozvao na angažman UN snaga radi zaštite civila u Gazi, što je među prvim takvim pozivima jednog evropskog šefa države.
Irska vlada također često istupa iz okvira EU konsenzusa u pro-palestinskom smjeru: npr. zadržala je finansiranje UNRWA (UN agencije za palestinske izbjeglice) uprkos pritiscima, oštro je protestirala protiv upotrebe irskih pasoša u atentatu koji je 2010. izvela izraelska tajna služba, te je otvoreno podržala istrage ratnih zločina na okupiranim teritorijama.
U maju 2024., Irska je zajedno sa Španijom i Norveškom otišla korak dalje i zvanično priznala državu Palestinu, uspostavivši pune diplomatske odnose s Ramallom. Time je jedna mala zemlja još jednom demonstrirala svoju volju da moralna načela stavi ispred geopolitičkih pritisaka.
Dugotrajna solidarnost potlačenih
Od osmanske pošiljke žita Irskoj 1847. do irskih zastava koje danas vijore za Palestinu, proteže se nit solidarnosti koja prkosi vremenu i imperijama.
Historijska gesta sultana Abdülmecida – iako motivirana samilošću, a moguće u određenoj mjeri i diplomatskim interesom – stekla je legendarni status jer je utjelovila ideju zajedništva u patnji.
Taj čin nije izbrisan ni protokom stoljeća; naprotiv, postao je simbol koji nadahnjuje odnose malih nacija izgrađene na uzajamnom poštovanju i empatiji.
Irski narod, koji dobro pamti osjećaj nepravde i gladovanja pod tuđinskom vlašću, pokazuje da pamti i svoje dobrotvore: osmanska pomoć u gladi ostala je zapisana u irskoj povijesti kao svijetla tačka usred mraka.
Danas, kada Irci staju uz Palestince, mnogi to vide i kao uzvraćanje duga solidarnosti, ali i kao ispunjenje univerzalnog etičkog načela da oni koji su trpjeli nepravdu trebaju biti prvi koji će dići glas protiv nepravde drugima.
Solidarnost među potlačenim narodima često nadilazi geografske i kulturne distance. Primjeri poput irsko-osmanskog prijateljstva iz 19. stoljeća ili savremene bliskosti Iraca i Palestinaca pokazuju kako se moralni savezi sklapaju na temelju sličnih iskustava i vrijednosti, čak i kada velike sile zakažu.
Male zemlje i narodi, oslobođeni tereta imperijalnih ambicija, nerijetko jasnije artikuliraju moralne standarde u međunarodnoj politici. Irska je tako postala glas savjesti unutar Evrope po palestinskom pitanju – dosljedno inzistirajući na međunarodnom pravu, ljudskim pravima i principu da se nikome ne uskraćuje sloboda i dostojanstvo.
U tome se ogleda i nasljeđe vlastite povijesti: narod koji je preživio "famicide" (izgladnjivanje kao zločin), genocid i dugu borbu za slobodu izgradio je empatiju kao dio nacionalnog identiteta.
Na kraju, priča o sultanu i gladnoj Irskoj te o Irskoj i napaćenoj Palestini svjedoči da gesta saosjećanja može odjekivati kroz vjekove. Simbolički, polumjesec i zvijezda iz osmanske priče našli su mjesto pored irske harfe, kao što danas palestinska zastava stoji uz irsku u rukama demonstranata.
Ta veza nadahnjuje nadu da će solidarnost nastaviti graditi mostove tamo gdje politike podižu zidove. U svijetu punom podjela, sjećanje na historijske činove dobrote podsjeća nas da humanost nema naciju ni vjeru – i da ponekad upravo "mali" mogu predvoditi svijet ka većim idealima.
