Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je:
”I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!” (Ali Imran, 135.-136.)
Nije plemenitost u tome da čovjek nikada ne pogriješi, jer je griješenje dio ljudske naravi. Prava plemenitost prepoznaje se u onome što se dogodi poslije grijeha: u nemiru koji se nastani u srcu, u tjeskobi koja stegne prsa i u nemogućnosti da se živi spokojno sve dok se čovjek ne vrati na Pravi put. Taj nemir nije slabost, nego znak budne savjesti; nije poraz, nego početak istinskog povratka.
Čovjek, ma koliko bio vješt u opravdavanju, zna o sebi ono što ljudi o njemu ne znaju, shodno ajetu:
”Sam čovjek će protiv sebe svjedočiti, uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi.” (El-Kijame, 14.–15).
To znači da je on svjedok protiv samoga sebe i da zna ono što je učinio, pa makar se pravdao i poricao. Vidiš ga kako je pronicljiv kada su u pitanju mahane i grijesi drugih ljudi, a nemaran prema vlastitim grijesima.
Može se s drugima prepirati javno, ali ne može nadjačati svoj unutrašnji glas kada se u njemu probudi Allahov opominjač. U toj unutrašnjoj tišini, gdje nema svjedoka osim Allaha i vlastite savjesti, nema mjesta za uljepšavanja. Tamo se ogoljava stvarnost i postaje jasno koliko smo blizu ili daleko od onoga što tvrdimo da jesmo.
Ponekad poželimo ono što nam ne priliči i osjetimo privlačnost prema onome što nam šteti, pa tada tražimo opravdanja koja će umiriti našu savjest. Nekada posežemo za tumačenjima koja nam odgovaraju, tražimo mišljenja koja olakšavaju teret i uvjeravamo sebe da put kojim hodimo ne može biti pogrešan jer njime koračaju mnogi.
U toj samoobmani čovjek sebi gradi privid sigurnosti, ali srce plemenitog čovjeka ne pristaje na takvu utjehu. On u grijehu osjeća tjeskobu i osjeća da mu ne priliči ”odijelo griješnika”, pa se u takvom stanju ne može dugo zadržati.
Iskrenog vjernika njegov grijeh boli dublje nego što ga bole pogledi ljudi i on se stidi sebe prije nego što se postidi drugih. U njemu se tada probudi glas duše koja samu sebe kori i koji ne dopušta ravnodušnost, glas koji ga opominje bez prestanka dok se ne vrati na stazu Allahove upute. Nekada se povratak desi brzo, a nekada potraje. Ipak, dovoljan je jedan iskren namaz, jedna pokajnička suza prolivena u samoći, jedna iskrena dova ili jedan ajet koji dotakne srce i pokrene ono što je u njemu bilo uspavano, pa da se čovjek iznova prisjeti ko je i kuda treba da ide.
Iskren vjernik ne kori nikoga kao samoga sebe, a poslije Allaha Uzvišenog niko mu ne pomaže kao iskren prijatelj koji ga uputi kada zaluta, podsjeti kada zaboravi i pridržava kada oslabi. Iskren prijatelj zapravo postaje čuvar njegove plemenitosti. Jer, utjecaj društva je snažan i onaj ko vrijeme provodi s nemarnima, polahko usvaja njihovu nemarnost, a onaj ko boravi uz pokorne Allahove robove osjeća miris njihove pokornosti čak i kada šute.
Zato onaj ko želi sebi spas mora se udaljiti od mjesta posrtanja i ne smije potcijeniti moć okruženja u oblikovanju svog unutrašnjeg stanja i trasiranju životnog puta.
Neka zna da se čistoća duše ne slaže s ustrajavanjem u grijehu i da se plemenitost ne ogleda u tvrdnji da smo bezgrješni, nego u brzini kojom se vraćamo kada posrnemo.
Plemenit čovjek može pasti, ali ne pristaje da ponižen kleči pred svojim grijehom. On ustaje, čisti se i vraća, uzimajući pouku iz tog pada. Taj pad, umjesto da ga slomi, nakon iskrene tevbe postaje razlog da hoda sigurnije, svjesnije i iskrenije nego prije samog pada.
