Ona priča da se sa Davorom, dok je te noći bio u smjeni, čula dva puta, te da je ujutro u medijima vidjela da se desio napad na policijsku patrolu.
“Uhvatila sam se za glavu i pomislila, ne daj Bože da je to njegova patrola. Rekla sam sebi: ‘Ima još auta, nije samo njegov u patroli’. Utom je zazvonio telefon i javio se Dražen. Kaže: ‘Mama, nešto ću ti reći, smiri se, molim te. Davor je nastradao’. Poslije toga nisam znala za sebe”, priča Antonija Vujinović.
Antonija dodaje da je uvijek strahovala kada je Davor išao u naselje Briješće u patrolu, jer su tamo prije nekoliko godina ubijeni vojnici OSBiH.
“On je uvijek krio od mene kad bi ga odredili da ide tamo u patrolu. Kad bi mi rekao, nisam po cijelu noć mogla spavati. Ali, eto, njega ubiše gotovo pred kućom”, dodaje ogorčeno starica.
Sa Antonijom su njen drugi sin Dražen koji je došao iz Zagreba i kćerka Ljiljana Matišić koja je zbog tragedije doputovala iz Rijeke. Dražen je u Zagrebu od 1993, a Ljiljana u Rijeci od 1998. Prije toga je živjela u Njemačkoj.
“Ova situacija nas je strašno pogodila. Od tog nesretnog petka nema ko nam nije došao od pripadnika MUP-a, Grada, Kantona, Općine, Župnog ureda, svi susjedi su bili. Znani i neznani su došli dajući nam podršku, pružajući riječi utjehe i konkretnu pomoć. Bez njih ne znam kako bismo sve ovo prebrodili. Svi su nam maksimalno pomogli u ovoj boli u kojoj smo se našli. Podijeljena tuga je duplo lakša, kažu, a mi smo imali tu nesreću da iskusimo što to znači, našavši se u situaciji u kojoj ni sanjati nismo mogli da ćemo se naći. Počevši od medija širom BiH, svi su maksimalno izvještavali o ovoj tragediji i izražavali duboku sućut obiteljima nastradalih policajaca”, priča Dražen Vujinović.
On pojašnjava da porodica nije u stanju da ide od medija do medija koji su izvještavali o ovoj tragediji kako bi svima zahvalila na podršci i utjehi koju su im dali, te putem Oslobođenja zahvaljuju svima koji su s njima podijelili tugu.
“Hvala svima od srca. Red je da ljudi znaju da nam to puno znači i da to nećemo zaboraviti. Katica i Azra su održale nevjerovatne govore na sahrani i komemoraciji, tačno da ti izmami osmijeh na lice kad čuješ te ljudske riječi. Svi oni su bili velika familija. Za njega su svi imali riječi hvale. Ja i brat smo otišli davno, Davor je ostao tu sve vrijeme rata. Cijeli rat je bio u Sarajevu. Izbjegao je sve metke i granate i u mirnodopsko vrijeme da se ovo desi. Da se uspio braniti, izaći iz auta, pa hajde. Pokosio ga je neki balavac, barbarin, maloumni idiot. Ko može nositi automatsko oružje u pljačku? Auta su se uvijek krala, ali ići u pljačku naoružan, to je suludo. Ponekad pomislim da je neko namjerno to uradio”, ističe Ljiljana.
Dražen Vujinović dodaje da je njegov brat Davor bio sretan kada je nakon rata čuo da se može prijaviti na Policijsku akademiju.
“Govorio je imaću siguran posao, svoj kruh. Biću policajac, to je časno zanimanje. Bio je u Policijskoj stanici Novi Grad, nedaleko od majčinog doma. Imao je dobre kolege. Davor je pošteno radio svoj posao, nikad se nije žalio, priča naš sagovornik i dodaje da su Adis i Davor skupa bili u patroli i da su imali tu nesreću da su se našli u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Činjenica je da oni nisu ni izašli iz auta niti su slutili da mogu naletjeti na ove idiote. Da im se taj nesretni golf nije pokvario, oni bi otišli i ništa od ovoga ne bi bilo”, priča Dražen Vujinović.
Davorova kćerka je četvrti razred osnovne škole i ona zna da joj je otac ubijen. Trogodišnji sin ide u vrtić i još nije svjestan da je ostao bez oca.
“Tužno je to što ga on neće nikada ni upoznati niti ga se sjećati. On je još mali. Njihova mama Alisa se savjetovala sa dječijim psihologom kako da djeci kaže istinu, da to dijete što bezbolnije prihvati”, dodaje Davorova sestra Ljiljana.
Davorova majka Antonija priča da je njena unuka u utorak bila kod nje i da ju je pitala da li zna da joj više nema tate. Djevojčica je potvrdno klimnula glavom i rekla joj da zna, jer joj je rekla mama…
“Toliko je bila vezana uz Davora”, priča starica drhtavim glasom.
Ljiljana dodaje da će djeca tek kasnije shvatiti šta se desilo i koga su izgubili.
“On ih je obožavao. Bio je pravi onaj moderni tata. Presvlačio, hranio djecu, vozio u kolicima, trčao za njima”, sjeća se Ljiljana.
Dražen nastavlja priču da Davorova supruga Alisa radi u banci i da sad sav teret odgoja djece pada na njena pleća, a starica Antonija dodaje da joj sad i ona ostaje na teret.
“Mogu razumjeti Adisovog brata koji je frustriran i bijesan na kriminalce. On je bio na licu mjesta i vidio mrtvog brata. Ja kad sam čuo da je povrijeđen, jurnuo sam ka Sarajevu. Mislili smo da ćemo ga zateći živog, jer čovjek se do zadnjeg trena nada. Ali, kada sam čuo da je na neurokirurgiji, da je u pitanju glava… Davor je bio jak i srce je dugo izdržalo. Vijest o smrti sustigla nas je na autocesti. Taj ubica je mogao pucati u gume, u zrak, ako je htio da ih zaustavi i uplaši. Ne, on je direktno pucao po šoferšajbni. I to je ispucao čitav okvir metaka. To govori koliki je monstrum, neko ko gleda puno filmove i igra videoigrice, pa se uživio da je neki Rambo. A sad se sakrio k’o miš”, pričaju naizmjenično Dražen i njegova sestra Ljiljana.
Ona apeluje na vlasti u našoj zemlji da što prije uhvate počinioce.
“Samo nek’ pođu od toga kako bi bilo njima da izgube brata, sina, supruga. Njihovom djetetu se ovako nešto može desiti, ako se sad ne reaguje adekvatno. Svugdje na svijetu ovo je neoprostiv zločin. Ovo mora biti primjer drugima kako se kažnjava za ovakav zločin. On je na pravdi Boga uništio dva ljudska života. Dva čovjeka je ubio koji su održavali red i mir i radili svoj posao. Nisu oni specijalci, nego obični kvartovski policajci”, priča Ljiljana.
