Velika Kladuša: Jedini tradicionalni proizvođač kreča pali posljednji plamen (FOTO)

Muhamed Ahmetašević iz velikokladuškog naselja Gradina, inače jedini tradicionalni proizvođač kreča na području Unsko-sanskog kantona, odlučio je da ovih dana zapali posljednji plamen u svojoj krečani i tako stavi tačku na djelatnost koju je vrijedno obavljao u posljednjih gotovo pola vijeka.

"Koliko je meni poznato, ja sam jedini u Krajini koji proizvodi kreč na način kako se to radilo stotinama godina unatrag. Međutim, godine su me stigle, nisam više u snazi da radim ovaj posao, a niko mlađi nije zainteresovan da me naslijedi", kaže Ahmetašević, prenose Nezavisne.com.

Objašnjava kako se u njegovom dvorištu nalazi kamena peć u kojoj se peče vapnenac te se na taj način dobija kreč koji se koristi u različite svrhe.

Kaže da su se ljudi koji se bave ovim zanimanjem oduvijek zvali krečarima te dodaje kako je taj zanat naučio od oca.

"Ovo znanje se decenijama, s generacije na generaciju, prenosilo unutar naše porodice. U prošlosti su krečari postojali u skoro svim gradovima, ali se razvojem industrijske proizvodnje ovo zanimanje postepeno gasilo" dodaje on.

Prema njegovim riječima, peć u kojoj se peče kamen vapnenac, od kojeg se dobija kreč, okruglog je oblika, većim dijelom ukopana u zemlju, zbog čega nalikuje na bunar. Ozidana je šamotnim kamenom koji je otporan na izuzetno visoke temperature.

"Komadi vapnenca se potom na poseban način slažu unutar peći, s tim da se veće kamenje slaže prema unutrašnjosti, a manje ka vanjskom dijelu peći. Kada je peć složena, loži se vatra i ne gasi se dok se kreč ne ispeče", objašnjava stari krečar.

Dodaje kako ovaj postupak obično traje oko 40 sati, a vapnenac se peče na temperaturi od oko 1.000 stepeni Celzijusa.

Prema njegovim riječima, od ukupne količine sirovine dobije se polovina upotrebljivog kreča, koji se nakon okončanja postupka u komadima vadi iz peći i potom šalje na tržište.

"Kreč se može i samljeti, a za upotrebu se priprema tako što se miješa s vodom. Njegova upotreba je široka, od krečenja stabala voćaka i zidova stambenih te drugih objekata do građevinarstva, gdje služi kao vezivni materijal", kaže Ahmetašević.

Dodaje da, iako je težak i prljav, ovo nekada  bio unosan posao, od kojeg su živjeli mnogi seljaci i njihove familije, školovala se djeca, gradile kuće, spremao miraz djevojkama, ali da je dolaskom modernog vremena i ovaj tradicionalni zanat, baš kao i mnogi drugi, pred nestankom.