Prvi put kada je slagao, drhtao je… Ponavljao je rečenicu u svojoj glavi više puta, plašeći se da ga ne odaju njegove crte lica.
Nakon nekoliko godina, počeo je lagati s osmjehom na licu, bez da mu trepne oko. Počeo je lagati bez ikakvog napora i bez imalo obzira.
Laž se nije promijenila, ono što se promijenilo jeste srce koje je naviklo na laž.
Najopasnije što grijeh čini, jeste da ti na početku ne traži da ga voliš ili da mu se predaš. Dovoljno je da ga učiniš jednom, pa drugi put… Vremenom se navikneš na njega, toliko da ga više ni ne primjećuješ. Ne vidiš njegov trag, niti čuješ njegov glas.
Ako pogriješiš to je sasvim prirodno, jer si od gline koja griješi, a ne od svjetlosti koja je bezgrešna. Dok si čovjek – spoticat ćeš se. Dok si živ – padat ćeš i trebat će ti da ustaneš.
Ali razlika je velika između onoga ko se spotakne pa ustane, i onoga ko padne pa rupu uzme za svoj dom.
Kada razvratnik griješi stalno, on uživa u tome i vuče svoj grijeh za sobom kao zastavu kojom se ponosi. Brani ga kao što dijete brani svoju igračku, traži mu opravdanje kao što se davljenik hvata za slamku. Zatim ga obuzme oholost u grijehu, pa zatvori prozore svoje duše da ne čuje glas savjeta.
Živo srce se ne navikava na grijeh, ne miri se s njim i jako je osjetljivo kod griješenja. Kada posrne, njegovo se srce skupi kao cvijet koji je dotakla vatra. Plače u tišini, stidi se samog sebe i prije nego ljudi. Ne raspravlja, ne glumi, ne optužuje savjetnike za zluradost. Vidiš ga kako se ponizno obraća: “Da, pogriješio sam… oprosti mi, Gospodaru.”
Tu je razlika između srca koje je dotakla vatra grijeha pa zasjalo pokajanjem i srca koje je izgorjelo pa se potpuno ugasilo.
Foto: Cazin.net/CGPT
