Evropsko prvenstvo u Atini 1995. godine ušlo je u istoriju kao povratak jugoslovenske košarkaške reprezentacije na međunarodnu scenu nakon četiri godine izolacije i sportskih sankcija. Predvođeni kapitenom Žarkom Paspaljem i Aleksandrom Đorđevićem, junakom finala protiv Litvanije sa nevjerovatnih 41 poenom, „plavi“ su osvojili zlato koje je za mnoge imalo značenje većeg od samog sporta – trenutak kolektivnog olakšanja nakon ratova i sankcija.
Selektor Dušan Ivković, uz pomoćnika Željka Obradovića, okupio je ekipu u kojoj su igrali Divac, Danilović, Bodiroga i Paspalj. Jugoslavija je u grupnoj fazi ostvarila sve pobjede, zatim savladala Francusku i Grčku, a u finalu nadigrala Litvaniju predvođenu Sabonisom i Marčuljonisom. Atina je tako postala simbol i sportskog trijumfa i povratka Jugoslavije na mapu evropske košarke.
Put do Atine vodio preko Sofije
Prije šampionata, Jugoslavija je morala igrati dodatne kvalifikacije u Sofiji. Zahvaljujući angažmanu Bore Stankovića i podršci grčkog saveza, FIBA je omogućila povratak „plavih“ iako za to nije postojala jasna procedura. U grupi su se, pored Jugoslavije, našli Turska, Bugarska, Estonija i Bosna i Hercegovina.
Nakon pobjede nad Bugarskom u produžecima, Jugoslaviju je čekao meč sa BiH – ali do njega nikada nije došlo.
Zašto BiH nije igrala?
Reprezentacija Bosne i Hercegovine odbila je da izađe na teren protiv Jugoslavije. Utakmica je službeno registrovana rezultatom 20:0 za SRJ, a odluka bh. saveza bila je prvenstveno politička.
U julu 1995. rat u BiH je još trajao – Sarajevo je bilo pod opsadom, Srebrenica pred padom, a javnost i vlasti nisu mogle prihvatiti ideju da se protiv Jugoslavije igra „normalan“ takmičarski susret. Za bh. zvaničnike i sportiste to bi značilo implicitno priznanje i svojevrsnu normalizaciju odnosa u trenutku kada je agresija bila stvarnost. Nastup protiv Jugoslavije smatrao se moralno neprihvatljivim, pa je odluka bila – ostati van parketa.
Dva pogleda na istu priču
Dok su u Beogradu i Atini desetine hiljada ljudi slavile povratak „plavih“ i osvajanje zlata, u Sarajevu i drugim bh. gradovima bojkot je shvaćen kao čin dostojanstva i otpora. Za jedne je Atina 1995. bila simbol ponosa i kontinuiteta, a za druge podsjetnik da sport u tom trenutku nije mogao biti odvojen od rata i politike.
Ironija je da je upravo to prvenstvo, na kojem se Jugoslavija trijumfalno vratila, za BiH značilo odsustvo sa najveće scene. Tek 1997. godine, na Eurobasketu u Španiji, bh. reprezentacija dobila je priliku da se predstavi Evropi i ispiše svoju košarkašku priču.
