Grupna faza Svjetskog prvenstva je okončana, a Bosna i Hercegovina je jedna od najzanimljivijih priča
Prošireno Svjetsko prvenstvo došlo je do eliminacione faze, koja počinje večerašnjim duelom između Kanade i Južne Afrike, a od ove utakmice do kraja turnira biće odigrana samo još 32 meča, što znači da je prvenstvo itekako već ušlo u završnu fazu. Mečeva je možda manje, ali je ulog veći i svaka od preostalih utakmica bit će itekako uzbudljiva.
Još je rano da bi se izvlačili značajniji zaključci o mnogim stvarima na ovom turniru. Sistem sa 48 selekcija učesnica bitno je povećao mogućnost za taktiziranje mnogim selekcijama, a upitno je zapravo koliko je najboljih reprezentacija dosad pružilo svoj maksimum. Znamo da finalisti sa prošlog turnira u Kataru, Francuska i Argentina, jesu.
Lionel Messi je postigao šest golova u dosadašnjem dijelu turnira i njegove su brojke nevjerovatne, a jasno je da mu je cijeli argentinski tim podređen. No, Messi isporučuje na najvišem mogućem nivou na spektakularan način. Francuska je, s druge strane, došla sa ofanzivnim triom koji se, prvi nakon 2002. godine, može porediti sa legendarna 3R, Brazilcima Ronaldom, Ronaldinhom i Rivaldom. Mbappe, Dembele i Olise su najbolji igrači Real Madrida, PSG-a i Bayerna, svi su u najboljim godinama i svima je dovoljno bilo da zasjaju tek povremeno, a da Francuska komotno osvoji svoju grupu.
I Mbappe i Messi i svi ili skoro svi drugi veliki igrači su odmarali tokom ovog turnira, nisu dobili sve minute jer selektori u prvi plan stavljaju dobrobit ekipe i njene rezultate, naročito u knockout fazi koja je sa dosadašnje četiri "proširena" na pet utakmica. Jedan čovjek nije odmarao.
Portugal se pati, i osim uvjerljive pobjede nad selekcijom Uzbekistana koja se pokazala jednom od najlošijih na turniru, Portugal nije odigrao gotovo ništa. Dvostruki uzastopni osvajači Lige prvaka Vitinha, Joao Neves i Nuno Mendes neprepoznatljivi su, baš kao što je neprepoznatljiv Bruno Fernandes, najbolji asistent engleske lige. Svi oni igraju debelo ispod očekivanja, a samo Cristiano Ronaldo igra prema očekivanjima. Šta treba očekivati od 41-godišnjeg napadača iz Saudijske Arabije?
Ronaldo je odigrao svih 270 minuta na ovom turniru i postigao je protiv Uzbekistana dva gola, nakon čega je slavodobitno ispalio u kamere da se vratio. Prije duela sa Uzbekistanom, bio je u nizu od deset utakmica bez gola na velikim takmičenjima.
Tužno je gledati Ronalda, koji je kompletan svoj stil igre od 2009. godine nadalje modelirao na maksimizaciji svojih fizičkih predispozicija u kontekstu postizanja golova, kako ne može, jer te fizičke predispozicije više nema. Tužno je gledati talentovane Portugalce kako rade sve u njihovoj moći da bi maksimizirali output čovjeka koji takav output više ne može isporučiti. Najtužije je gledati portugalskog selektora Roberta Martineza kako ne smije zamijeniti Ronalda, i kako izmišlja razloge da uvjeri čitav svijet da je Ronaldovo igranje svake minute njegova odluka, a nije.
Portugal je na turnir došao kao jedan od top 5 favorita za naslov i kao ekipa koju neutralci itekako simpatišu. Sva ta dobra volja prema Portugalu brzo je izgubljena servilnim odnosom prema najboljem Portugalcu u historiji, koji smatra da je i danas ono što je bio prije deset godina. Niko nije dovoljno hrabar da taj balon razbije.
Timske vrijednosti cijenjene su i u klupskom fudbalu, ali ego se mnogo više toleriše nego u reprezentativnom. Reprezentativni fudbal traži mnogo veću posvećenost zajedničkom dobru, nacionalnom timu, svojoj zemlji, čak i onda kada je lična korist koju ćete imati znatno manja. Ljudi su toga svjesni, Svjetsko prvenstvo je više od fudbala i zato ga prate i oni koji fudbal inače ne prate.
Stoga neutralci brzo pronađu druge timove koje će cijeniti, ako već u grupnoj fazi pokažete da ste tim Ronaldo, a ne tim Portugal. Kada na teren istrče reprezentacije SAD i BiH, drugog jula iza ponoći, skoro čitav svijet bit će uz Bosnu i Hercegovinu. Dijelom što smo percipirani kao autsajder, a svijet voli autsajdere, dijelom što se američki analitičari poput bivšeg golmana Tima Howarda takmiče u tome ko će nas bolje uvrijediti, a dijelom i zbog novinara poput Abigail Velez, koja misli da je po pohvalno za svjetsku percepciju nje i njene zemlje u javljanju uživo istaći da "Bosnu ne bi znala naći ni na mapi". Super Abigail, pametna nisi, a šta jesi, procijeni sama.
Sve su to, međutim, sitni dijelovi slagalice, eksterni faktori nisu jedini razlog što svijet želi da u nastavku turnira gleda Bosnu i Hercegovinu, a ne SAD, makar i američki nacionalni tim, kao neupitni reprezent države, bio ne baš omiljen širom svijeta iz poznatih razloga. Razlozi za simpatije Bosni i Hercegovini ipak imaju više veze sa nama.
Moderni čovjek stalno je u potrazi za smislom, jer radi mnogo stvari u svakodnevnici koje ga zapravo ne ispunjavaju. Fudbal je izrastao iz potrebe za kolektivizmom, za pripadnošću nečemu većem od jedne individue. Zato, recimo, Portugal gubi navijače iz utakmice u utakmicu, a Bosna i Hercegovina ih dobija.
Ljudi ne gledaju naše utakmice kao isključivi izraz fudbalskih vještina i lijepe igre, gledaju ih u širem kontekstu kao neupitan izraz našeg identiteta. U našeg, bosanskog čovjeka, reprezentativca, utkana su stoljeća, možda i mileniji historije ovih prostora, koja nam tako često nije bila blagonaklona. Zato je naš fudbal, nerijetko negledljiv, ali baš uvijek borben, bespoštedan, tvrd, čvrst, tačno onakav kakav se od nas očekuje. Možemo mi vjerovatno igrati i ljepše i hrabrije, ali sigurno ne možemo igrati borbenije i čvršće.
Oni koji fudbal smatraju razonodom obično se od prvenstva do prvenstva iznenade kada se pojavi ekipa poput Bosne i Hercegovine, kojoj fudbal i cjelokupni doživljaj oko utakmice priča priču puno širu od fudbala. Zainteresuju se i šokiraju kada vide desetine hiljada ljudi koji uglas pjevaju "Ljiljane" Halida Bešlića na stadionu, još pogotovo kada shvate da Bosna i Hercegovina ima samo 3 miliona stanovnika. Jednostavno, vide grupu ljudi, i to ne malu grupu, nego ogromnu grupu, koja je sentimenalno povezana sa nečim teško dokučivim i iracionalnim u moderno vrijeme.
Vjerovatno je nedokučivo i da djeca poput Kerima Alajbegovića, Esmira Bajraktarevića i Amara Dedića biraju Bosnu i Hercegovinu ispred Njemačke, SAD i Austrije. Momci, zapravo, i nisu birali, oni su od početka pripadali tamo gdje danas igraju.
Vašu zemlju ne volite zbog ugodne političke situacije, dobrih puteva i dobrog standarda života, čak i ako tim stvarima prirodno treba da težite. Ljubav je iracionalna, ne možete je kupiti i nećete je nikad odglumiti. Svjetsko prvenstvo je, na nekom primalnom nivou, festival emocija, pripadnosti i nagona. Mi ne glumimo, mi smo ponosno ono što jesmo, i zato se čak i oni koji su, poput Zlatana Ibrahimovića, taj dio vlastitog identiteta davno pokopali, naježe kad čuju "Ljiljane". U svijetu kojem itekako fali smisla i pripadnosti, Bosna i Hercegovina itekako ima taj smisao i zato je jedna od glavnih priča Svjetskog prvenstva 2026. godine.
