Kada je u proljeće 1992. godine počeo otvoreni rat u Bosni i Hercegovini, mnogo toga što će se ubrzo vidjeti na terenu već je bilo pripremljeno. Postojale su političke strukture bosanskih Srba, formirane su srpske autonomne oblasti, stvarane paralelne institucije, lokalne snage bile su naoružavane, a Jugoslavenska narodna armija sve otvorenije se stavljala u funkciju srpskog političkog projekta.
U toj priči pojavljuje se naziv RAM – tajni plan o kojem se i danas mnogo govori, ali koji je istovremeno potrebno pažljivo odvojiti od kasnijih interpretacija i mitologizacije.
Cjelovit pisani dokument pod naslovom „Plan RAM“ nikada nije javno pronađen niti je kao takav uveden kao dokaz pred Haškim tribunalom. Fond za humanitarno pravo, analizirajući dokumentaciju i svjedočenja pred Tribunalom, navodi da je više svjedoka govorilo o njegovom postojanju, ali da javno dostupna pisana verzija plana ne postoji. Ipak, postoji veoma važan dokaz da sam naziv nije naknadno izmišljen – presretnuti razgovor Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića iz jula 1991. godine, u kojem Milošević direktno spominje RAM.
„Idi kod Uzelca“
Razgovor se vodio upravo o stvarima koje će nekoliko mjeseci kasnije postati presudne za rat u BiH – raspoređivanju jedinica, naoružavanju bosanskih Srba i pomoći vrha JNA Karadžićevim strukturama.
Prema dokumentaciji Fonda za humanitarno pravo, Milošević je tokom razgovora Karadžića upućivao na generala Nikolu Uzelca, tadašnjeg komandanta Banjalučkog korpusa JNA. U tom kontekstu spomenut je i RAM.
Dakle, ne postoji dokument na osnovu kojeg bismo mogli tvrditi da znamo svaku tačku i svaku naredbu „Plana RAM“, ali postoje presretnuti razgovori, svjedočenja i događaji na terenu koji pokazuju da je već tokom 1991. trajala ozbiljna priprema srpskih struktura za mogući rat.
Posebno je značajno svjedočenje posljednjeg premijera SFRJ Ante Markovića pred Haškim tribunalom. Marković je kazao da mu je Alija Izetbegović u julu 1991. skrenuo pažnju na presretnute razgovore Miloševića i Karadžića. Nakon što ih je poslušao, Marković je zaključio da se bosanski Srbi pripremaju za rat i da ih Milošević naoružava. U razgovorima se, prema njegovom svjedočenju, govorilo o organizaciji vojske, helikopterima, oficirima i municiji.
Marković je postojanje RAM-a iznio i na zatvorenoj sjednici savezne vlade 18. septembra 1991. godine, a stenografske bilješke sa sjednice nekoliko dana kasnije objavio je beogradski sedmičnik „Vreme“.
Bosna već u planovima
Sve se to događalo dok Bosna i Hercegovina formalno još nije bila u ratu.
Haško tužilaštvo je tokom procesa protiv Miloševića izvelo niz dokaza prema kojima je srbijanski predsjednik već 1991. bio duboko uključen u razgovore o budućnosti teritorija u Hrvatskoj i BiH.
U presretnutom razgovoru od 31. jula 1991. Milošević je Karadžiću poručio da Srbi neće biti podijeljeni u više država i da to treba biti osnovna premisa njegovog razmišljanja. Nekoliko sedmica ranije Karadžić je Miloševiću govorio koliko mu je važno da budu u gotovo svakodnevnom kontaktu.
Još otvorenije bilo je svjedočenje Milana Babića, jednog od vodećih političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj, koji će kasnije pred Haškim tribunalom priznati krivicu za zločine.
Babić je svjedočio o razgovoru s Miloševićem i Karadžićem iz jula 1991. godine. Prema njegovim riječima, Karadžić je govorio o protjerivanju muslimana i njihovom potiskivanju u doline rijeka kako bi se teritorije pod srpskom kontrolom međusobno povezale. Milošević mu je, prema Babićevom svjedočenju, rekao da Karadžiću ne stoji na putu.
Drugim riječima, mnogo prije referenduma o nezavisnosti BiH i međunarodnog priznanja države već se razgovaralo o tome kako teritorijalno povezati prostore koje je srpsko rukovodstvo smatralo svojim.
Paralelna država
Tokom druge polovine 1991. politička priprema ubrzano je pretvarana u institucije.
SDS je organizirao srpske autonomne oblasti, a paralelno s legalnim institucijama Bosne i Hercegovine nastajale su zasebne srpske političke, policijske i vojne strukture. Proces je kulminirao stvaranjem Skupštine srpskog naroda u BiH u oktobru 1991., a zatim proglašenjem Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine u januaru 1992.
Posebno važan dokument pojavio se 20. decembra 1991. godine. Riječ je o instrukciji poznatoj kao „Varijante A i B“.
Njome su lokalni srpski lideri dobili model djelovanja zavisno od toga jesu li Srbi u određenoj općini većina ili manjina. U općinama u kojima su bili većina trebalo je učvrstiti postojeću vlast, dok su u sredinama gdje su bili manjina stvarane paralelne strukture spremne za preuzimanje vlasti.
Da to nije tek naknadna interpretacija pokazuje i sam Karadžić. Govoreći 1995. pred Skupštinom bosanskih Srba, podsjetio je prisutne na „A ili B varijantu“ i objasnio da su u općinama gdje su Srbi bili manjina formirane tajne vlasti, općinski odbori, skupštine i vojne jedinice.
Tako je do početka rata već postojao svojevrstan kostur buduće države.
JNA i naoružavanje
Bez vojne komponente, međutim, politički projekt ne bi mogao biti proveden.
Tokom 1991. JNA je prolazila kroz dramatičnu transformaciju. Formalno je još bila vojska zajedničke jugoslavenske države, ali su Slovenija i Hrvatska praktično izašle iz njenog sistema, dok je politički utjecaj Beograda nad vojnim vrhom postajao sve izraženiji.
Marković je pred Tribunalom svjedočio da je Milošević, dok je javno govorio o miru, tajno naoružavao bosanske Srbe.
To je jedna od ključnih stvari za razumijevanje početka rata. Kada su u proljeće 1992. izbili sukobi, nije se radilo o dvije strane koje su preko noći počele stvarati vojske od nule. Srpske strukture raspolagale su ljudstvom, organizacijom, vezama s JNA i ogromnim količinama teškog naoružanja.
U maju 1992. formalno će biti osnovana tzv. vojska Republike Srpske, koja je preuzela veliki dio ljudstva, infrastrukture i naoružanja JNA na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Ono što je tokom 1991. pripremano kroz paralelne institucije i teritorijalnu organizaciju u maju 1992. dobilo je i eksplicitnu političku formulaciju.
Skupština bosanskih Srba usvojila je šest strateških ciljeva srpskog naroda u BiH. Prvi cilj bio je državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice. Ostali su uključivali uspostavljanje koridora između teritorija, uklanjanje Drine kao granice između srpskih država te podjelu Sarajeva.
Tada više nije bilo mnogo prostora za dilemu o tome šta se želi postići.
Na terenu je uslijedio obrazac koji je Haško tužilaštvo dokumentiralo u brojnim općinama: preuzimanje institucija, napadi na nesrpska naselja, protjerivanja stanovništva, zatočenja, ubistva, seksualno nasilje i uništavanje vjerskih objekata.
Šta je, onda, bio RAM?
Upravo tu treba biti precizan.
Nije historijski opravdano RAM predstavljati kao dokument čiji puni tekst danas imamo pred sobom i iz kojeg možemo pročitati kompletan scenarij rata u BiH. Takav dokument nije pronađen.
Ali jednako je pogrešno iz činjenice da dokument nije pronađen zaključiti da RAM nikada nije postojao ili da nije bilo organiziranih priprema.
Sam naziv RAM pojavljuje se u autentičnom presretnutom razgovoru Miloševića i Karadžića. O njemu je 1991. govorio savezni premijer Ante Marković. Istovremeno postoje brojni nezavisni dokazi o tajnom naoružavanju, koordinaciji Beograda s rukovodstvom bosanskih Srba, stvaranju paralelnih institucija i pripremanju preuzimanja teritorija.
Zbog toga je možda najpreciznije RAM posmatrati kao dio mnogo šireg procesa koji je tokom 1991. stvarao političke i vojne pretpostavke za ono što će uslijediti.
Rat u Bosni i Hercegovini nije počeo jednog aprilskog jutra 1992. kao spontani sukob susjeda koji su iznenada uzeli puške.
Podijeljene puške
Kada su prve barikade postavljene, mnoge puške već su bile podijeljene. Kada su počela preuzimanja općina, modeli za njih već su postojali. Kada je formirana tzv. vojska Republike Srpske, infrastruktura i teško naoružanje već su bili dostupni. Kada su objavljeni strateški ciljevi, teritorijalna logika projekta već je mjesecima bila razrađivana.
Upravo zato priča o RAM-u ostaje važna više od tri decenije kasnije. Ne zato što postoji jedan misteriozni papir koji objašnjava čitav rat, nego zato što dokumentirani događaji iz 1991. ruše tezu da je rat u BiH bio iznenadna i neplanirana eksplozija drevne etničke mržnje. Teren za njega pripreman je mnogo ranije.
Foto: Screenshot
