Trideset i jednu godinu nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, razgovaramo s Mirom Lazovićem, nekadašnjim članom bh. delegacije na mirovnim pregovorima u Dejtonu i predsjednikom Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. Kao jedan od neposrednih učesnika pregovora, Lazović iz prve ruke svjedoči o dramatičnim trenucima koji su obilježili nastanak današnjeg ustavnog uređenja BiH, pritiscima međunarodnih posrednika i teškim odlukama koje su određivale sudbinu države. U razgovoru za „Dnevni avaz“ se prisjeća sporova oko statusa Republike Srpske, pregovora o Sarajevu, Goraždu i Brčkom, uloge Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića, ali i propuštenih prilika za reformu Dejtonskog ustava.
Prepirke i svađe
Bili ste član bh. delegacije u Dejtonu i predsjednik Skupštine Republike BiH. Kako se danas, 31 godinu kasnije, sjećate prvih dana pregovora? Koji su za Vas najupečatljiviji trenuci bili?
- Neposredno pred odlazak na mirovnu konferenciju u Dejton moglo se naslutiti da se rat bliži kraju. Tih dana visoka američka delegacija s državnim sekretarom Christopherom, Wesleyjem Clarkom i Richardom Holbrookeom boravila je u Sarajevu i na sastanku s Predsjedništvom RBiH rekla da Banja Luka ne smije pasti. Tada je Holbrooke nasamo razgovarao s Izetbegovićem. Šta mu je rekao, ne znam, ali su borci Armije RBiH zaustavljeni pred Banjom Lukom. Za Amerikance je to bio znak da se može krenuti ka organizovanju mirovne konferencije u Dejtonu.
Bio sam iznenađen kada sam prvog dana pregovora saznao da je Republika Srpska prihvaćena kao entitet koji zajedno s FBiH čini osnovu za početak pregovora. U našoj delegaciji bilo je prepirki i svađe jer sam tražio objašnjenje otkud Republika Srpska. Nijedan državni organ je nije priznao. Ni Predsjedništvo ni Skupština RBiH, koju sam ja vodio. Ivo Komšić me podržao, a Alija Izetbegović je smirivao situaciju. Čini mi se da smo prva dva dana proveli u raspravi oko imena Republike Srpske.
Holbrooke je tada rekao da je pitanje entiteta završena stvar i da se treba usredotočiti na ustav. Šta je, prema Vašem mišljenju, bila najteža i najdramatičnija tačka pregovora – Sarajevo, Brčko, Goražde ili nešto treće – i kako ste se unutar delegacije nosili s pritiscima? Ko je bio najviše izložen pritiscima?
- U naše prostorije tada je došao Richard Holbrooke i rekao da je Republika Srpska završena stvar i da se razgovori vode na izradi ustavnog uređenja BiH s dva entiteta. Razgovori su krenuli s pitanjem statusa Sarajeva. Međutim, Milošević je zatražio da se Sarajevo ostavi za kraj, a da on u potpunosti preuzima razgovore umjesto delegacije RS-a. Sarajevo je riješeno krajem pregovora u kontaktima Harisa Silajdžića i Slobodana Miloševića. Sjećam se da je to bio šok za delegaciju SDS-a koju je vodio Momčilo Krajišnik.
Na pitanju Goražda bili smo suočeni s pritiskom da ono pripadne RS-u jer su svi drugi gradovi uz rijeku Drinu ušli u sastav RS-a. Tražili su da se borci Armije povuku iz Goražda. Tada smo dobili pismo iz Goražda da se pripadnici Armije RBiH neće povući, a da će se Goražde braniti do zadnjeg borca. Mislim da je to bilo presudno da Goražde ostane u FBiH.
Na pitanju grada Brčkog lomila se završnica pregovora. Pominjao se i prekid pregovora jer naša delegacija nije pristala da Brčko pripadne RS-u. Postignut je kompromis da se status Brčkog riješi u postupku arbitraže u narednih godinu dana.
Tih dvadesetak dana, koliko je trajala mirovna konferencija, proteklo je manje u plenarnim raspravama, a više u neposrednim kontaktima Holbrookea s Izetbegovićem, Tuđmanom i Miloševićem. Holbrooke, kao medijator pregovora, znao je često, ne baš diplomatski, vršiti pritisak u trenucima kada je to trebalo američkim interesima.
Promjene Ustava
Često ste isticali da je najveća vrijednost Dejtonskog sporazuma što je zaustavio rat, ali da je Aneks IV (Ustav) loš i da ste tada dobili uvjeravanja da će se mijenjati nakon desetak godina. Kako danas, nakon 31 godine, ocjenjujete taj „privremeni“ karakter sporazuma i zašto se reforme nisu dogodile?
- I danas mislim da je tada bilo najvažnije zaustaviti rat. Zaustaviti ubijanja, zločine i progon ljudi, kao i daljnju devastaciju države. Još u Dejtonu bili smo svjesni da Aneks IV (Ustav BiH) Dejtonskog mirovnog sporazuma nije dobar i da se na njemu ne može graditi stabilna, funkcionalna i demokratska država. Holbrooke nam je tada rekao da su i oni svjesni toga, ali da ćemo morati s ovim Ustavom živjeti najmanje deset godina, a da će onda doći vrijeme za njegovu promjenu.
I možda je to, deset godina poslije, bio onaj famozni Aprilski paket iz 2006. godine, kojeg je predložila američka administracija, a koji je odbijen u Parlamentu BiH. Nažalost, postdejtonsko vrijeme je pokazalo da su etničke politike zarobile i društvo i državu. Nalazimo se na raskršću. Ili ćemo bržim putem krenuti ka Briselu, evropskim integracijama i izgradnji države punih ljudskih prava i sloboda ili ćemo ostati zarobljeni u etničkim kavezima u kojima se guše i gube individualna prava i slobode.
Kao Srbin koji je ostao na strani cjelovite BiH i protiv ratnog rukovodstva bosanskih Srba, kako ste doživjeli ulogu Slobodana Miloševića u pregovorima i njegovu odluku da preuzme pregovaranje u ime „bosanskih Srba“?
- Pitanje Slobodan Milošević je bio ključni akter ispred srpske delegacije, a bosanske Srbe ispred SDS-a ponizio je prvih dana pregovora kada je na plenarnoj sjednici rekao Holbrookeu da on u potpunosti preuzima pregovore. Tako je i bilo. Momčilo Krajišnik i Aleksa Buha bili su van pregovora, dok je Nikola Koljević uglavnom provodio vrijeme u restoranu hotela HOPE, gdje smo se hranili.
Moram reći da je Slobodan Milošević pristao da Sarajevo ne bude podijeljen grad, jer barem tada se pričalo da je Harisu Silajdžiću rekao kako građani Sarajeva to zaslužuju jer su bili izloženi višegodišnjoj opsadi.
Propuštene prilike
Šta smatrate najvećom propuštenom prilikom za jačanje države BiH nakon Dejtona i gdje danas vidite realan prostor za ustavne promjene koje bi BiH učinile funkcionalnijom?
- Mnogi smatraju da je odbijanje Aprilskog paketa 2006. godine najveća greška. Kao akter tih procesa, moram reći da, po meni, krivicu nosi i tadašnji ambasador SAD-a Douglas McElhaney, koji u razgovoru s nama (Ivo Komšić, Sejfudin Tokić i Miro Lazović) nije prihvatio našu sugestiju da se doda jedan amandman da u slučaju neizbora Predsjedništva države u Skupštini BiH, zbog entitetskog glasanja i moguće blokade, ostaje stari saziv Predsjedništva.
Rekli smo mu da u situaciji neizbora Predsjedništva država ostaje obezglavljena. Bez Predsjedništva nemamo ni prijedloga za predsjedavajućeg Vijeća ministara, a time ni mogućnost formiranja Vijeća ministara. Čak smo mu rekli da će u tom slučaju naš državni poslanik Nijaz Duraković glasati za Aprilski paket. Ambasador SAD-a je našu sugestiju odbio.
Već dugo govorim da se na dejtonskoj formuli – dva entiteta i tri naroda – ne mogu graditi stabilne i funkcionalne državne institucije. Ta formula se pokazala kao neuspješan eksperiment. Iako mnogi prizivaju novu konferenciju i Dejton II, mislim da to nije potrebno. Formula za građansku BiH, državu punih ljudskih prava i sloboda, postoji. Ona se nalazi u presudama Suda za ljudska prava iz Strazbura. Ugradnjom tih presuda u Ustav BiH brišu se diskriminacione odredbe, afirmiraju se individualna prava, ruše se etničke ograde, a državne institucije oslobađaju se etničkog i partijskog nepotizma. Tek tada BiH širom otvara ulaz u Evropsku uniju.
„Potpisuj Alija, da je k'o avlija“
Danas su mnogi generali poslije bitke i žestoko kritikuju, posebno Aliju Izetbegovića, da je „prodao BiH“, „da je kriv što RS postoji“. Kako to komentirate?
- Dobro ste rekli. Poslije bitke mnogi su generali. Puno je pametnjakovića koji iz udobnih fotelja, uz piće i mezu, kritikuju i mudruju, a da nisu ni primirisali niti osjetili strahote rata. Dajem za pravo da svoj sud iznose oni pojedinci koji su bili akteri ratnih vremena i koji su vlastitim iskustvom živjeli i preživjeli agresorske dane.
Podsjećam kritičare da su mnogi u Sarajevu, pred dejtonsku mirovnu konferenciju, govorili: „Potpisuj, Alija, da je k'o avlija“... U Dejtonu je država sačuvana, a njeno unutrašnje uređenje nije najbolje i ono se treba mijenjati. Bolje političkim sredstvima nego ratom i sukobima. Kao što rekoh, BiH je sačuvana. Ona je međunarodno priznata i članica je UN-a. Prema tome, Alija nije prodao BiH. A da li je bilo grešaka, sigurno da jeste. Mislim da ih je i Alija postao svjestan jer je krajem svog života često govorio da moramo više biti Bosanci i Hercegovci.
Kada je u pitanju ime Republika Srpska, znam da je Alija u Ankari, mjeseca augusta '95. godine, pod pritiskom Holbrookea rekao Muhamedu Šaćirbegoviću, tadašnjem ministru vanjskih poslova RBiH, da ode u Ženevu i to potpiše. To je bio uslov Miloševića, kako mu je Holbrooke prenio, da se organizuje mirovna konferencija. Znajući Holbrookea i njegove nediplomatske metode, mogu zamisliti s kakvim pritiskom je Alija bio suočen. Ipak, mislim da je Alija trebao odbiti taj pritisak na način da takvu odluku prenese na članove Predsjedništva RBiH. Ne vjerujem da bi tadašnji sastav Predsjedništva prihvatio naziv Republika Srpska. Neko drugo ime, koje neće nositi etnički prefiks, možda.
Poruka mladima
Ako biste danas, s distance od 31 godine, mogli poslati poruku mladim generacijama u BiH o tome šta su dejtonski pregovori stvarno značili i šta još treba uraditi da se iskoristi sporazuma, šta biste im rekli?
- Teško je mladim ljudima, rođenim poslije rata, predstaviti stvarnu sliku o ratnim strahotama i vremenu koje je svakodnevno bilo ispunjeno ljudskim stradanjima. Mirovni sporazum je bio spas. Za sve nas. Za društvo i državu. Bolje je godinama voditi političke bitke nego danima ratovati.
Sigurno da mladi ljudi nisu zadovoljni trenutnom političkom i društvenom atmosferom. BiH treba promjene. One neće same doći, niti će ih međunarodna zajednica donijeti. Za njih se moramo izboriti. Mi, Bosanci i Hercegovci. Na mladima je obaveza i odgovornost za budućnost naše države. Mladi ljudi se moraju organizovati. Njihov glas se mora čuti. Kroz civilni i politički sektor, kroz studentsku i akademsku zajednicu.
Dejton: Izetbegović, Komšić, Silajdžić, Lazović, Trnka i Šaćirbegović. Fondacija "Alija Izetbegović"
