Sjeća se dana kada je bošnjačko stanovništvo iz Strgačine kod Rudog bježalo ispred srpskih formacija koje je predvodio Radovan Karadžić i utočište pronašlo u selu Kaoštice, u seoskoj džamiji. Dan poslije, dok su Esma i kćerke Sadeta (20), Vahdeta (14) i Smaila (12) pripremale obrok, ispaljena je samo jedna granata.
Posljednja želja
- Allah dade, najstarija mi kći utrča u džamiju. Lice joj krvavo, velike rane po prsima. Samo padnem! Ona mi leže na krilo, pogleda me i zauvijek zatvori oči. Utrča zatim moja Smaila. Na desnom koljenu presječena joj arterija, ranjena u prsa. Stavila sam joj ruku na koljeno, ali krv mi curi kroz prste. Traži vode, to joj je bila posljednja želja - sjeća se Esma.
Dok je Smaila transportirana ka Međeđi, kako bi joj pokušali spasiti život, Esma je istrčala u harem džamije tražeći Vahdetu. Pronašla je samo njen trup, iskasapljen gelerima granate.
Suza nije bilo do sutradan, kada su jutro dočekali u jednoj štali na dnu sela.
- Deset nas u štali. Cijelu noć sam šutjela, a čim je počelo svitati, ja sam vrisnula, narod probudila. Provrelo iz mene, ori se dolina - sjeća se Esma trenutaka u kojima je prvi šok prošao, a hrabra majka postala svjesna da njene tri kćerke više nema.
Klinička smrt
Pomišljala je da se ubije, da skrati ovozemaljske muke, ali od crnih planova odvratio bi je pogled na Sadina, sina koji je tada imao četiri godine. U opkoljenom Goraždu i on je bio ranjen.
Esma je oboljela od karcinoma, tokom operacije preživjela i kliničku smrt, pa danas povremeno doživi i epileptične napade, ali njeno ranjeno srce i dalje kuca. Jedina utjeha su joj sin, snaha i unuka.
- Ja sam trebala odmah crći, da moje srce u komade prepukne, ali nije prepuklo. Ne znam kako nije - pita se Esma.
Zar Drina može biti krvavija?
Esma boluje što nije podignuta nijedna optužnica zbog ubistva i ranjavanja 548 djece u Goraždu, gdje danas živi s također oboljelim suprugom Fadilom.
- U Višegradu se opet skupio četnički pokret i pjeva kako će Drina opet biti krvava. Zar može više biti – kaže Esma.
