Još u prvoj polovini dvadesetog stoljeća takvi sanduci su bili u upotrebi kao sastavni dio namještaja. Namjenski strogo određeni, sanduci se u konstruktivnom pogledu dijele na dva tipa: stariji tip, izrađen od drveta sa rezbarenom površinom u varijantama i mlađi tip tzv. sehara, također drvene konstrukcije, ali optočena limom.
Ovaj drugi tip u naše krajeve dolazi sa uticajem orijentalne kulture, a i naziv sehara je turskog porijekla, označava kutijicu za nakit ili vrijedne stvari, kutija u kojoj se čuva ruho. Lim je ukrašen polihromnim dekorativnim ornamentima, geometrijskim i biljnim, a ponekad i sa mitovima idiličnih pejzaža, obično grupisanim u tri polja sa prednje strane i na poklopcu. Češće su dekorisane i bočne strane, dok je zadnja strana redovno bez ukrasa.
Ovakve sehare nazivane su carigradske, mada sve nemaju tu provenijenciju. U naše krajeve stizali su prvo pojedičani primjerci sehara, da bi tokom 19. stoljeća postale moda u gradskim pa i u seoskim kućama.
Sehara je bila čarobna kutija ženske intime, svih onih sitnica koje su je usrećivale i podsjećale na ono što jeste, čitav život jedne žene je bio tu, pažljivo složen i uređen. Spremište različitih slatkiša, požutjelih fotografija, uspomena iz mladosti i drugih sentimentalnosti, nanina sehara i dan – danas predstavlja nezaboravnu sliku djetinjstva mnogih djevojaka.
Slike i tekst- Arhiv USK
