Bez obzira na to žive li gledatelji za 'reality dramu' ili si tek dopuste sporadičan izlet u nju, uživajući u 'grešnom zadovoljstvu' koje takvi formati nude, popularnost ove televizijske forme ne može se zanijekati. Naime, prema nekim podacima čak četvero od deset ljudi priznaje da prati neki reality.
Trend je započeo '50-ih godina prošlog stoljeća u Americi emisijama poput 'Queen for a day' i 'Dating Game' koji su zabavljali publiku kao prototip onoga što će kasnije postati 'The Voice'.
Žanr se transformirao početkom emitiranja emisije 'An American family' koji se danas smatra prvim reality showom u SAD-u. Ta je emisija '70 - ih pratila živote obitelji više srednje klase u Santa Barbari. Redatelj tog showa vjerovao je da će gledatelje šokirati ponudi li im da gledaju život prave američke obitelji na televiziji. To se i dogodilo. Tijekom snimanja, roditelji su se razveli, a dramu je na njezinu vrhuncu pratilo čak 10 milijuna ljudi.
Reality show je pitka i plitka medijska forma, nezahtjevna za gledatelje, u smislu da nije potrebno predznanje ili poznavanje teme emisije, a takav sadržaj najčešće ne zahtijeva dublji misaoni, intelektualni ili emocionalni angažman gledatelja - rekla nam je sociologinja doc. dr. sc. Iva Odak, s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.
Premda se u medijima u posljednje vrijeme naglašava sklonost domaće publike konzumaciji takvog sadržaja, dr. Odak kaže da po tome Hrvatska nije specifična i ne odudara od svjetskih trendova.
- Rekla bih da se radi o fenomenu koji je rasprostranjen diljem svijeta, a prisutan je i u demokratskim i u nedemokratskim političkim režimima. Radi se o zavodljivoj ideji o mogućnosti 15 minuta slave za svakoga, o univerzalnim ljudskim potrebama zabave, uzbuđenja, komparacije, evaluacije... - kaže dr. Odak.
Tijekom 2000-ih u svijetu dolazi do eksplozije različitih formata, poput Big Brothera i Američkog idola koji su oblikovali realityje u ono što su te emisije danas.
Bez obzira na optužbe da su skriptirani i manipuliraju stvarnošću, riječ je o formi koja je postala neizbježna, sa stotinama novih koji se emitiraju svake godine i na svoj način utječu na pop kulturu. Od plesnih natjecanja do komuniciranja sa životinjama, ne postoji tema koju su zaobišli, a prema istraživanju portala Stacker na IMDb-u trenutačno najbolje kotira 'The Healer', kronika života australskog iscjelitelja Charlija Goldsmitha (40) u čije se ruke bezrezervno kune i glumica Jennifer Grey (61).
No nemaju sve reality priče pozitivan predznak poput Goldsmithove. Još uvijek su iznimno popularni formati koji u sebi sadrže ono najniže što kroz ekscentrične ličnosti televizija može ponuditi svojim potrošačima.
- Postavlja se pitanje gubi li se takvim sadržajima, koji nekada iskrivljuju, a nekad banalizirano prikazuju realnost, razlika između autentičnosti i kiča, odnosno gubi li se inovativnost i kreativnost u 'masovnoj kulturi', dotiču li, i na koji način, takvi sadržaji rodna pitanja, različitosti, empatiju, klasna pitanja, kritičko preispitivanje stvarnosti i prikazanih sadržaja - kaže dr. Odak
Upravo je takva upitna priča reality show o Kralju bordela, Bertu Wollersheimu (70). Naime, Wollersheim je široj javnosti postao poznat kroz dokumentarnu sapunicu 'Die Wollersheims - Eine schrecklich schräge Familie' ('Strašno čudna obitelj Wollersheimovih') koja se emitirala na njemačkom RTL-u II.
Bert Wollersheim odrastao je Heimerzheimu. Radio je kao šegrt u očevom frizerskom salonu, a s 18 godina odlazi u Dusseldorf gdje počinje raditi kao frizer slavnih. No tad se povezuje i sa seks industrijom tamošnjeg 'red light districta'. Od '80-ih Wollersheim vodi bordel 'Rote Meile', a '90-ih počinje iznajmljivati limuzine. Sredinom '90-ih optužen je i zatvoren zbog otmice prostitutke koja više nije željela raditi za njega.
Već je početkom 2000-ih WDR emitirao dokumentarac o njemu, da bi 2008. počeo sudjelovati u 'Men TV' programu na DSF-u. 2009. snima 'The Perfect Celebrity Dinner' da bi 2011. sa svojom suprugom, starletom Sophiom Vegas (33), ovisnicom o estetskim operacijama, snimio osam epizoda Wollersheimovih. 2012. uhićen je zbog optužbi za drogiranje i pljačke klijenata u svojim bordelima. Nekoliko tjedana kasnije pušten je na slobodu jer je dokazano kako nije bio izravno umješan u dogovore i provođenje pljačke.
Wollersheim je školski primjer ekscentrika. Baš takve profile publika voli. No popularnost realityja ne proizlazi samo iz njihovih priča na malim ekranima.
- Mislim da nije samo stvar gledanja ekscentrika, dakle želja da se zaviri u tuđi život nije nešto što je neobično, imamo i susjede koji zaviruju da vide što se događa u našem vrtu. To je normalna želja. Čovjek je društvena životinja u tom smislu, pa onda iz te potrebe proizlazi interes za druge ljude - Tanja Dejanović Šagadin, prof. psihologina i psihoterapeutkinja iz psihološkog centra Tessa.
Često se u pričanju o realityjima spominje taj fenomen voajerizma, međutim popularnosti tih emisija doprinosi i potenciranje emocija kod publike.
- Gledatelji se emocionalno angažiraju, vole ili ne vole natjecatelje, procjenjuju ih, osuđuju ili navijaju za svoje favorite, pa i uspoređuju svoj život s drugima. Taj dio uspoređivanja s drugima otvara za gledatelje mogućnost samorefleksije, ali to vjerojatno nije primarni motiv za gledanjem takvih showova. Dio gledatelja je svjestan da gleda takve sadržaje kao 'guilty pleasure', odnosno grešno zadovoljstvo, u društveno prihvatljivoj varijanti. Takav sadržaj omogućuje ljudima i odmak od vlastitih problema ili teških društveno-političkih pitanja kojima su svakodnevno okruženi - kaže dr. Iva Odak.
Ovaj format zapravo, kaže Odak, imaju funkciju eskapizma. Možda zvuči neobično, no iako u prijevodu znače 'stvarnost' za gledatelja predstavljaju bijeg od iste.
- Reality showovi su zapravo format koji na specifičan način spaja elemente realnosti s fikcijom, ali ta realnost je, po nekim teoretičarima, zapravo umjetna i u njoj gledatelj postaje potrošač iluzija. Sociolškim terminima, mogli bismo reći da se gledatelji
priključuju natjecateljima u sudjelovanju u 'društvu spektakla', u kojem slika, medijski prikaz i čini i zamjenjuje realnost, i gdje pasivno konzumiranje sadržaja zamjenjuje stvarno sudjelovanje u (vlastitom) životu - kaže Odak.
