Postoji priča o dvojici velikana bosanske kulture – pjevaču Halidu Bešliću i piscu Aliji Isakoviću – koja, iako nikada službeno potvrđena, već decenijama živi među ljubiteljima jezika i muzike. To je priča koja pokazuje koliko je Halid, uz svoj glas, imao i ogromno poštovanje prema riječi, jeziku i onome što ona znači za narod.
Godina je bila 1984. kada je Halid Bešlić postao komšija književnika Alije Isakovića, autora mnogih važnih djela o bosanskom jeziku. Halid je tada zamolio Isakovića da mu pomogne da što pravilnije i ljepše govori – da usavrši dikciju i izgovor, jer je želio da svaka riječ u njegovim pjesmama bude tačna i čista.
Ponudio mu je da za taj trud plati, ali je Alija to odbio. „Ne može se naplatiti ono što se radi za jezik svog naroda“, rekao je navodno poznati pisac i pristao da pjevaču besplatno pomogne.
Isaković je, prema kazivanju, dugo radio s Halidom – učio ga da razlikuje nijanse, da osjeti melodiju jezika isto kao što osjeća melodiju pjesme. I kad su ga jednom kolege s univerziteta pitali zašto to radi, njegov odgovor postao je legendaran:
„Njega narod sluša, ne sluša narod univerzitetske profesore.“
U toj rečenici sadržana je suština jedne epohe – poštovanje između pisane riječi i narodne pjesme, između umjetnika koji su na različite načine oblikovali bosansku kulturu.
Danas, kada obojica nisu među nama njihova priča odzvanja kao poruka: prava vrijednost umjetnosti nije u titulama, već u tome koliko dopire do srca ljudi.
Milostivi Allah da im se smiluje obojici i podari im lijepi džennet.
