Meteorolozi s vrha Bjelašnice prkose svim nepogodama, do stanice pješačili i po šest sati

Osvajanjem najviše tačke Bjelašnice na 2.067 metara, koju još zovu i Opservatorij, hvalili su se mnogi, dok je uspon do vrha olimpijske ljepotice za mali broj naših meteorologa dugogodišnja rutina. Prevalili su snjegove, razorne vjetrove, kiše i oluje, a planina im je bila i majka i maćeha.

Pogled s vrha mnogi zamišljaju kao odmor za dušu i oči. Istina, planinska panorama koja se prostire čak do Crne Gore očarava pod vedrim nebom, što se ne može reći i za vjetrove koji tu znaju divljati po 200 kilometara na sat. Mnogi su ledili kosti Zijada Omerovića, meteorologa najviše meteostanice na Balkanu.
 

Posao za iskusne planinare



Omerović nas je ugostio na početku svoje smjene koja inače traje 96 sati. Četiri dana živi se i radi na meteostanici, a do posla se mora znati probiti kroz višemetarske snjegove, maglu, oluje i druge nepogode. Ovo izazovno radno mjesto stoga izdrže samo iskusni planinari. Jedan od njih je Omerović.

"Dugogodišnji sam planinar i ovaj posao sam počeo raditi jer volim planinu. Stanica mi je drugi dom već 19 godina. Ne umije svako doći do vrha i boriti se s vremenom koje je ovdje tokom zime izuzetno teško", govori nam Zijad koji nas je domaćinski dočekao u nešto više od desetak kvadrata prostora u kojem meteorolozi borave tokom rada na stanici.

Pogled na dva kreveta s vojničkim dekama, klimavi sudoper, stari šporet na kojem kuha šerpa vode i stol s mušemom oslikavaju pravu planinsku atmosferu. U ćošku na krevetu vidimo fotoaparat. Omerović nam je kasnije rado pokazao neke od fotografija koje je bilježio u danima kad se sa stanice vide Ljubišnja, Vlašić, Prenj, Visočica, Velež...

Neki su pričali kako su s vrha Bjelašnice vidjeli i more, ali Omerović kaže kako je to geografski nemoguće.

Dežurni meteorolog uz kafu nam priča kako je bilo dana kada se do stanice penjao i po šest sati. 

"Propadao sam kroz snijeg, a vjetar je nosio sve pred sobom. Sreća da sam koristio skije da se popnem pa sam nekako uspio doći do vrha. Iako je bilo teških situacija, mislim da se samo jednom desilo da se neki meteorolog morao vratiti s puta i da nije uspio doći u svoju smjenu. Kada su normalni uslovi, zimi se od Babinog dola do Opservatorija pješači dva-tri sata, a ljeti je puno lakše", govori nam Omerović.

Na vrhu Bjelašnice sudaraju se mediteranska i kontinentalna klima. Ni visoki snijeg ni izuzetno niske temperature, kaže Omerović, nisu ništa u poređenju s vjetrovima čiju brzinu je ponekad nemoguće izmjeriti. 

"Usljed hladnih maglovitih i vjetrovitih dana tokom zime na jednom stubu ispred stanice formira se i do dva metra inja u širini, a na stanici je znalo biti i po deset tona inja", kaže dežurni meteorolog.

Pored Omerovića, na Meteorološkom opservatoriju na Bjelašnici rade još četiri meteorologa. 

Mjerenja na stanici vrše se svakih sat vremena tokom dana, a u noći svaka tri sata. Omerović i njegove kolege navikli su na kratak san pa im česta mjerenja ne predstavljaju nikakav problem.

"Navikneš se na ovakav život i posao. Drago nam je što opservatorij ponovo radi i služi svojoj svrsi. Dva puta je rušen, a potom obnovljen i pušten u rad 1951. te drugi put 1999. godine. Opservatorij je izgrađen 1894. godine i od tada nije promijenio način mjerenja temperatura. Mjerimo pritisak, temperaturu, brzinu vjetra i količinu insolacije ili trajanja sunca. Mogle bi se neke stvari promijeniti i unaprijediti, ali mi se ne žalimo puno", kaže Omerović.
 

Prvi meteorolog se ubio



Meteorološka mjerenja u BiH započela su za vrijeme austrougarske vladavine kada je vojska 1894. godine za svoje potrebe postavila meteorološke stanice u Sarajevu, Mostaru i Tuzli.

U obilasku stanice Omerović nam otkriva zanimljive detalje iz duge historije stanice. 

"Prvi meteorolog Anton Obermuller radio je na stanici od 1894. do 1897. godine. Priča se kako je on bio austrougarski oficir koji je zbog neke ljubavne afere po kazni poslat na meteostanicu. Imao je tragičnu sudbinu. Navodno je ovdje bilo nevrijeme koje je dugo trajalo, zbog čega je Obermuller počinio samoubisvo", rekao nam je Omerović.

Na putu do vrha Bjelašnice, stotinjak metara ispod stanice, je Obermullerov grob.

Između dva svjetska rata na stanici je radio i živio Josip Šefer, punih 20 godina. On je od 1918. do 1938. godine samo nekoliko puta sišao s Bjelašnice.

"Pedesetih godina ovdje je radio i Josip Nepomucki. Na stanici je boravio sa svojom suprugom. Negdje u toku zime supruga mu je umrla i njen leš je nekad do proljeća bio u istom objektu u kojem je on radio, u prizemlju stanice. Tada nije bilo sredstava komunikacije. Kurir iz sela Lukavac je dolazio samo jednom preko zime po podatke, a nije bilo ni mogućnosti transporta u Sarajevo. Jedina komunikacija koju su meteorolozi imali je bila s mještanima, čobanima i planinarima", otkriva nam Omerović.

Podatke o vremenu s vrha olimpijske ljepotice meteorolozi danas šalju putem interneta. Za bilo kakve poteškoće imaju i telefonsku vezu s Federalnim hidrometeorološkim zavodom.

Planinari i čobani i danas su česti posjetioci stanice. Meteorolozi ih uvijek ugoste, počaste čajem ili upute kako da nastave put prema nižim dijelovima planine kada gusta magla prekrije vrh.

Bjelašnica je planina koja obiluje ljepotama, ali i opasnostima, priča nam Omerović. Na sreću, dugogodišnje iskustvo u planinarenju pomaže meteorolozima da se snađu u bilo kakvoj situaciji. U slučaju da im se nešto desi mogu računati jedino na Gorsku službu spašavanja. 

"Nije teško biti fizički spreman i izboriti se s planinom i raznim vremenskim nepogodama. Treba ostati psihički stabilan u ovom poslu", govori nam Omerović na kraju razgovora.

Već je bilo vrijeme novih mjerenja pa smo krenuli nazad prema Babinom dolu. Omerovića smo izgubili iz vida već nakon desetak metara vožnje. Magla je bila sve gušća i vjetar sve hladniji.