fbpx Migranti u Bosanskoj Krajini – Lonac na rubu usijanja

Migranti u Bosanskoj Krajini – Lonac na rubu usijanja

Home

Migranti u Bosanskoj Krajini – Lonac na rubu usijanja


Migrantski val doveo je Bihać i Veliku Kladušu u stanje da su postali uzavreli bosanski lonac i to na rubu usijanja.

Bihać i Velika Kladuša, gradovi na sjeverozapadu BiH, u Bosanskoj krajini, uz granicu sa Republikom Hrvatskom, nakon višemjesečne migrantske groznice i krize, koja ih pritišće sve više postaju uzavreli bosanski lonac na rubu usijanja.

Stanovnici, lokalne vlasti, policija, pravosuđe, nevladine organizacije, u prvom redu Organizacija Crvenog križa, dijele jedan veliki gomilajući kotrljajući neizbježni problem, koji se zove-zbrinjavanje migranata.

Od sedam hiljada migranata koliko ih je trenutno registrirano u BiH, ovdje ih je dvije trećine, odnosno nepune četiri hiljade. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova Unsko-sanskog kantona u Bihaću u "privremenim prihvatnim centrima“ Đački dom „Borići“ ih je blizu hiljadu. Nešto više od 200 boravi ih u bivšoj ruševnoj zgradi Doma penzionera, dok ih je blizu 900 u Prihvatnom centru- improviziranom šatorskom naselju u prigradskom velikokladuškom naselju Trnovi.

Ostali su svugdje, u parkovima, na autobuskim kolodvorima, parkiralištima, gradskim ulicama.

I taj val sada poprima dimenzije puzajućeg, jer se i dalje i svakim danom  pojavljuju novi, čiji broj se na dnevnoj razini kreće između pedeset i sedamdeset.

Oba je ova krajiška gradića pritisnula zabrinutost, među stanovništvom je sve prisutnija  neizvjesnost – zbog svega onog što se  dešava sa novopridošlim stanovnicima ovih područja.  Počev od ubistva jednog migranta u njihovim međusobnim obračunima, zatim protesta i blokade Graničnog prelaza „Maljevac-Hukića brdo“, te sve prisutnije nervoze i brige među migrantima, zbog nemogućnosti prelaska hrvatske granice i odlaska u „obećani svijet“.

Najavljeni protesti u Sarajevu

Od prvih dana pristizanja migranata, od kada u Bihaću provode aktivnosti na njihovom  zbrinjavanju, Gradsko vijeće Bihaća traži pomoć i podršku Ministarstva sigurnosti BiH, Vijeća ministara BiH, federalnih institucija. Jer, sve oko zbrinjavanja, medicinske zaštite, i svega ostalog rade sami. Jedino pomažu građani. Upućen je ultimativni zahtjev za pomoć  i dat je rok od sedam dana da se odredi lokacija za smještaj migranata. U protivnom sva gradska uprava i svi vijećnici će u Sarajevo na javne proteste.

"Stalno dobijamo obećanja, a nikakve akcije, nikakve podrške,“kazuje bihaćki gradonačelnik Šuhret Fazlić i dodaje: „Nemamo više resursa, dnevno nam treba oko četiri hiljade eura za hranu i higijenske potrebe. Do sada je to izdvajala Gradska organizacija Crvenog križa i Gradska uprava. Nešto su nam pomogli Islamska zajednica BiH i Vlada Unsko-sanskog kantona i građani, koji s nama dijele sav teret. Više ne možemo i ukoliko za sedam dana Ministarstvo sigurnosti BiH i Vijeće ministara BiH  ne učine nešto na rješavanju ovog problema i ne pomognu nam, i konačno ne odrede lokaciju za smještaj izbjeglica  dolazimo na proteste u Sarajevo.“

Velika Kladuša – protiv gradnje migrantskog centra

I Općinsko vijeće Velike Kladuše usprotivilo se ovakvoj situaciji, ali i gradnji Migrantskog centra i smještaju svih migranata na ovom području.

"Taj problem treba riješiti uz ravnomjernu raspodjelu migranata na ostale općine u BiH,“ zaključak je vanrednog zasjedanja općinskog parlamenta, koji je posebnu zabrinutost iskazao činjenicom- da se lokalne vlasti potpuno ignoriraju i zaobilaze u rješavanju ovog problema.

Inače, i Bihać i Velika Kladuša pružaju ogromnu pomoć u zbrinjavanju migranata. Uz podršku građana i nevladinih organizacija osiguran je kakav-takav smještaj, zatim ishrana. Nadalje, u bihaćkom je Domu zdravlja pruženo oko 23 hiljade zdravstvenih usluga migrantima, u velikokladuškom Domu zdravlja oko 15 hiljada i „mi smo na izmaku snaga, jer nam nedostaju  lijekovi, sanitetski materijal , ali i ljudstvo“, kažu u oba  Domu zdravlja.

"Problem je sada“, kaže Abdulah Budimlić predsjednik Gradske organizacije Crvenog križa Bihaća, “što zbog uvjeta u kojima borave migranti i, inače, kako žive,zbog višednevnog pješačenja, lutanja, pojavljuju se bolesti scabiesa, ušljivosti. Registrirano je i nekoliko ovisnika, a potvrđen i slučaj HIV pozitivan.Ovisnike pokušavamo zbrinuti u ovdašnjem Metadonskom centru, gdje smo dobijamo veliku pomoć i podršku.“

Nehumani uvjeti u kojima borave migranti

I pored velike brige i nadljudskih napora koji se čine na zbrinjavanju migranata, uvjeti u kojima borave su ispod svakog minimuma, jednostavno nehumani su. I to je dodatni razlog zbog kojeg Bihać i Velika Kladuša moraju dobiti podršku. U tom kontekstu dobiće podršku od Policijskih agencija iz entiteta federacija BiH, dogovoreno je na razgovorima u Bihaću čelnika Federalne uprave policije i Kantona u federaciji. Dogovoreno je da će se konačno u Prihvatni centar u Hadžiće „vratiti“ 200 migranata koji su evidentirani kao asocijalni u  ponašanju, odnosno koji su počinili krivična djela.

Inače, Vlada Entiteta Federacija BIH donijela je odluku da se migrantski centar gradi u tvorničkim halama velikokladuškog Agrokomerca. U Upravi te Kompanije kažu da je to jedino moguće u halama u kojima je svojevremno bila smještena Baza SFOR-a. Prema riječima Mersada Hamidovića, direktora „tu se može osigurati smještaj za oko hiljadu osoba i za nekoliko dana je moguće izvršiti adaptaciju i pripremiti zgradu. Predstavnici Ministarstva sigurnosti BiH koji su pregledali prostor smatraju da je to realno i izvodivo.“

Žele samo otići

U Bihaću i Velikoj Kladuši gotovo su podijeljena mišljenja i stavovi oko migranata. Ipak, činjenica je da  najveći broj građana pruža podršku svake vrste, ali su, kako kažu, da se taj problem riješi raspodjelom i sa ostalim područjima u BiH.

„Ono što je najgore među migrantima podosta je kriminalaca,koje policija ovdje teško kontrolira, ne može ih deportirati, ali ni maknuti sa ulice. Ima i onih na kojima se vidi da su narkomani ili alkoholičari, i onda su zbog tog svi stigmatizirani,“kazuje veći broj stanovnika u oba grada.

Nadalje, u privremenim prihvatnim centrima brojni volonteri Crvenog križa kazuju: „Neobično je da su uglavnom migranti mlađi ljudi, starosne dobi između 15 i trideset godina. Malo je žena, djece, evo primjerice ovdje  je tek pedesetak djece, a i žena je malo. Možda u prosjeku na dvadesetak muškaraca da dođe jedna žena. I to govori , da je malo istinskih izbjeglica. Što opet znači da rat nije jedini razlog zbog kojeg bježe. Primjer, što se tiče Maroka i Alžira za njih kazuju da bježe od zakona, a ne od rata, jer nema drugog objašnjenja za toliko krimanala i agresije među njima.“

Zato su i dalje najčešća ovdašanja  pitanja -  Zna li se zapravo ko su ljudi, kojih  svakim danom sve više dolaze u ova područja, koja  dijele 200 kilometara dugu graničnu crtu sa Republikom Hrvatskom, odnosno Evropskom unijom?!

Čemu se nadaju i kako žive u ovim svojim „privremenim“ domovima?!

Do odgovora je teško.  A,  migranti, žele samo otići.

Gotovo svaki od njih govori: „Želimo samo preći granicu, ali nam policija ne dozvoljava. Ne želimo ostati u BiH, Hrvatskoj ili Sloveniji, to su za nas usputne stanice. Hrvatska policija je nekima prije nekoliko dana uzela novac, mobitel i sve što su imali i ne dopuštaju nam prelazak. Mi nemamo pasoše i dokumente, jer smo izbjeglice,ne bismo došli da imamo“

Stoga ne odustaju od pokušaja prelaska granice. U svako vrijeme i na svaki način. Proteklih je mjeseci, prema evidencijama policije, njih oko 200 vraćeno iz Hrvatske, nakon što ih je otkrila tamošnja policija.

Ovako,neizvjesnost ostaje  najčešći pojam novopridošlih stanovnika Bihaća i Velike Kladuše, ali i domaćeg stanovništva.

Izbjeglice su kao djeca

I svi bilo u Bihaću, bilo u Velikoj Kladuši  kazuju : „Izbjeglice i migranti su kao djeca. Traže nečiju pomoć  i nečiji oslonac. Tražimo samo sigurnost za normalniji život. Teško nam je što se miješamo sa migrantima. To nije isto. Mi smo otišli iz ratom zahvaćenih područja zbog nemogućnosti života, a ovi drugi idu iz drugih razloga. I to nije isto. Nas bi sigurno prihvatili u zemljama EU i dozvolili ulaz, ali zbog njih...“

S druge pak strane domaći stanovnici kao da se plaše. „Nelagodno je izlaziti na ulicu, pogotovo u večernjim satima, govore mnogi.“ Stiče se dojam kada šetate gradskim ulicama i Bihaća i Velike Kladuše, kao da onaj normalni, obični, život, nekako zastaje. „Zaista želimo im pružiti pomoć“, kazuje jedan od prolaznika u bihaćkom gradskom parku, „ali više ovako ne može, prvo ne možemo više sami, a drugo, ne znam više šta da kažem...jednostavno ovako ne ide, ne vodi ničem dobrom.Nije dobro ni za nas, ni za njih.“

Na jedan drugi pak nepoznati segment migrantske krize upozoravaju turistički radnici. „Bihać je izgubio ovu turističku sezonu. Gotovo sve rezervacije koje su bile za Bihać tokom ljeta su otkazane. Arapski turisti, koji su bili najbrojniji gosti u Nacionalnom parku „Una“ ne žele dolaziti ovdje i miješati se s njima.“

Jedna Kladušanka pak upozorava : „Stiče se dojam da je sve ovdje prepušteno građanima i situaciju je teško kontrolirati, BiH se ne može brinuti ni za vlastite građane, a kamoli onda jedan njen dio građana za migrante – sistem je zakazao, da ne kažem država.“

I ovdje se priča ne završava. Ona zapravo nema nikakav kraj, jer je neizvjesnost jedino što spaja sve – i migrante i  stanovništvo u Bosanskoj krajini.

Zato nerijetko kažu : onoliko koliko smo spremni pomoći i prihvatiti druge, tolika je naša snaga i veličina.  Ali, kome to više govoriti.

I zbog tog, ali i činjenice da je država BiH u potpunosti zakazala, odnosno nema jasnog stava, šta raditi, lomi se povijest na još jednoj hrpi malih sudbina.

I to su te dvije strane tuge, one izbjegličke i migrantske i ove ovdašnje u Velikoj Kladuši i Bihaću, u Bosanskoj krajini.

Ali, ima i svijetlih tačaka u tom migranstkom valu. Jedan je migrant počeo raditi u jednom od bihaćkih frizerskih salona. Privlači pažnju pojavom, ali i vještinom sa makazama u rukama. Ili drugi -  iz Đačkog doma "Borići“ mladić i djevojka iz Sirije stalno pomažu u spremanju hrane. Za  njih svi u Crvenom križu kažu da su vrhunski ljudi, ali našli su se u tom užasu.

Ili šestogodišnji Ahmed iz Afganistana, koji je sa još petoro braće i sestara i roditeljima ovdje i koji, također, radi sa volonterima i nosi hranu. I brine o obitelji.

Izvor: Al Jazeera

Topic
Objavio: Ned, 01/07/2018 - 16:17
Back to top