Ne postoji oprečnost između nade i molbe i njihovoga prava raspolaganja u Allahovom vlasništvu, kao što to smatraju neke neznalice. Osoba se treba nadati onim što je za nju najbolje u potpunom pravu raspolaganja Uzvišenog Allaha, i to Mu je najdraže što Njegov rob može činiti. Uzvišeni Allah više voli dobročinstvo od pravednosti, oprost od kazne, izvinjenje od tačnog ispitivanja, ostavljanje od povratka, a Njegova milost nadilazi Njegovu srdžbu. Njegova srdžba ima svoje uzroke, posljedice i značenja. Rob osjeća posljedice toga, ali nastavlja sa svojim griješenjem, uništavajući svoju dušu. Njegov Stvoritelj neprestano upozorava, jasno ukazuje i doziva svoga roba: Dođi i približi mi se, spasit ću te onoga na što te upozoravam i dat ću ti sigurnost od svega čega se bojiš. Ali, rob odbija te pozive svojeglavo bježeći od njih, sklapajući mir s Njegovim neprijateljem i pomažući mu protiv njegovoga Stvoritelja. Traži zadovoljstvo stvorenja ne obraćajući pažnju na Njegov gnjev. Zadovoljstvo stvorenja kod njega je mnogo važnije od zadovoljstva njihovoga Stvoritelja. Njihova prava su kod njega bitnija od prava Onoga Koji kod njih samih ima Svoja prava. Strah, nada i ljubav koju osjeća u svome srcu su mnogo veće od njegovoga straha, nade i ljubavi koju osjeća prema Uzvišenom Allahu. Ne ostavlja prolaz do sebe Allahovome dobročinstvu, darežljivosti i nagradi, već svojim grijesima zatvara sve te puteve. Svojim rukama se predaje svome neprijatelju, slažući se s njim, iskazujući mu poslušnost i pokornost, želeći njegovo zadovoljstvo. Time dolazi sa najružnijom i najgorom mogućom nepravdom.
Uzvišeni Stvoritelj se ne sveti i ne žuri kazniti Svoga roba. Ne zadovoljava Ga kažnjavanje. Njegova odluka ne utiče na povećanje Njegove apsolutne vlasti, a niti smanjuje Njegov oprost. Ako bi svim ljudima na Zemlji podario oprost, to ništa ne bi umanjilo Njegovu vlast. A kako da utiče kad Njegova milost prevazilazi Njegovu srdžbu. Sam sebe je učinio Milostivim. Molba Njegovoga roba ništa ne umanjuje Njegovu vlast, a niti utiče na potpuno pravo raspolaganja. To ništa ne umanjuje imena i Njegov opis. Kad rob ne bi sam sebi sprječavao dobra koja mu je njegov Stvoritelj pripremio, On bi mu davao više nego što on može i zatražiti ili ono što može i poželjeti. Što Še tiče potpunog predavanja roba svome Stvoritelju, ono se ogleda u njegovome predavanju dolasku pred Njega i Njegovoga zadovoljstva svime što je pripremio za taj susret. To nije ništa drugo nego nada u Njegovu milost i oprost te primanje dobrih djela u kojima ima podosta nedostataka i mahana i prelazak preko hrđavih djela. Snaga njegove nade ga dovodi do ovog potpunog predavanja svome Stvoritelju. Ovo se nikako ne bi moglo zamisliti bez nade koja je život traženja, a htijenje njegova duša.
Odlomak iz knjjige Ibn Kajjim El-Dževzijje “Stepeni duhovnog uzdizanja”
