U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas. Tema sedmice je Kongres SDA. Bakir Izetbegović je stari-novi predsjednik. Vjerovatno doživotni.
Minderaši su ljudi oko mindera, onoga SDA-ovog kojim od 2015. vlada Bakir Izetbegović. Na minderu se kroji politika, odlučuje o tenderima, o postavljanju ministara, direktora, funkcionera... Tu je neprikosnoven predsjednik, jer njemu povlađuju svi koji su uključeni u halku oko midera. Sve su to interesdžije, ljudi kojima stranka i država služi za vlastito punjenje džepova. To je takva mašinerija kojoj se nemoguće iznutra suprostaviti. Mnogima je skinuta glava jer se nisu uklapali u politiku i filozofiju Bakirovog mindera. I to njega ne brine mnogo, većina ljudi u SDA se uklapa u tu njegovu matricu, njegov način vladavine i Stranka demokratske akcije koja je svojevremeno osnovana praktično kao nacionalni pokret Bošnjaka, prerasla je u društvo jednog mindera. To je potvrdio i Osmi kongres najjače bošnjačke stranke. Više od 1.200 minderaša je u subotu otrčalo počasni krug za Bakira Izetbegovića i formalnog ga ponovo proglasilo predsjednikom, iako se to znalo i prije Kongresa, jer je Izetbegović mlađi već ranije ukinuo bilo kakvu konkurenciju. Skoro kao Sacha Baron Cohen u filmu Diktator.
Šemso Mehmedović, Adil Osmanović i ini ''buntovnici'' su obični foliranti, jer Bakir Izetbegović se ponaša isto još otkako je stigao na vrh stranke. Samo naivni mogu vjerovati da se na minderu nisu ''zakucali'' i potpredsjednici i članovi Glavnog odbora i svi drugi funkcioneri. Kongres je samo jedna farsa, izigravanje demokratije i obična šarena laža. Na mideru se odlučuje. To ljudi u SDA znaju, većina njih to zna, prihvata i igra po tim pravilima. Nema tu puno neke druge filozofije. Ono što jest problem jesu i one stranke koje su trebale da budu opozicija SDA-u i njenom načinu vladavine. One su pokazale da su iste kao SDA. To je uradio i SDP na svojoj provizornoj konvenciji, NIP i nema nikakve izbore – tako Konakovićev i Ademovićev minder sve određuje, a čak ni Naša stranka koja važi za najliberlniju u državi nije imala hrabrosti da ima dva kandidata na kongresu, pa je Forto kao i Bakir bio jedini kandidat. Jadno je sve to. Politika se ogadila običnom narodu, koji bespomoćno gleda kako se kupuju zastupnici, mijenjaju vlade i razni ''isaci'' namiruju. Mada i narod kada se pogleda, ide linijom manjeg otpora i najradije bira one najgore sa ponude. To je jedan apsurd, a stanje jednog naroda se neće promijeniti dok se i sam narod ne promijeni.
Minderaši trče počasni krug, nadaju se da će SDA opet u vlast, da će opet biti ministri, direktori, funkcioneri, ljudi koji odlučuju o svemu. Stranke bi trebale ukinuti kongrese, jer oni ne služe ničemu, jer se sve ranije dogovori i aranžira. Bakir Izetbegović zna da mu niko ništa ne može, a on vlastito diktatorsko držanje pravda Dodikom, Čovićem i svim ovim trojkašima, koji se ponašaju poput njega. Problem jest u tome da rahmetli Alija Izetbegović nije Bakiru u amanet ostavio SDA, jer je ona trebala biti kičma razvoja demokratskih kapaciteta i institucija države Bosne i Hercegovine. Ali Bakir je shavatio da je SDA njegov doživotni amanet.
