Razija Čolaković je rođena u Cazinu, a živi u Zenici. Majka je dvoje djece, kolumnistica, autorica knjige “Leptir”, jedna od najprodavanijih knjiga u Bosni i Hercegovini, čije sedmo izdanje je već u pripremi. Vrlo je aktivna na društvenim mrežama gdje ima preko 100 000 pratitelja, a kroz promocije knjiga i druge projekte posjećuje mnoge gradove u Bosni i Hercegovini i bh. dijasporu.
Trenutno radi na snimanju ilahije, u saradnji sa Eldinom Huseinbegovićem, posvećene žrtvama na tuzlanskoj Kapiji, za koju je napisala tekst. Motiv da piše poeziju o ovom tragičnom događaju pronašla je u iskazima majke koja je izgubila svoje dijete 25.05.1995. godine na Kapiji.
Kroz vlastito sjećanje na rat i čitanje svjedočenja majke koja je izbubila svoje dijete na Kapiji Razija kaže da se ne usuđuje govoriti o bolu jedne majke kojoj su ubili dijete, ali je poželjela kao majka zagrliti svaku majku ispisanim riječima ilahije „Kapija“.
Akos.ba: Vaša knjiga Leptir doživjela je više izdanja i vrlo brzo je rasprodana. Sa kojim ciljem i za koju publiku ste napisali knjigu?
Razija Čolaković: Vaše pitanje o cilju, otvorilo mi je put ka sjećanju na jednu knjigu izuzetne američke spisateljice Helen Keller koja je često podsjećala samu sebe, samim tim i cijeli čitalački svijet, kako nam onaj bezvremeni trenutak sreće ne može darovati ono što vidimo ili prstima dodirnemo sami sa sobom, koliko nam to može priuštiti spoznaja o tome koliko smo onim dobrim i plemenitim kao osobnim činom obgrlili i one koji su nam znani, ali i one koji su nam neznani. Moja knjiga čitateljima otvara taj put, otvarajući kapiju nutrine iza koje se nalazi susret sa sobom, susret sa prošlošću, sadašnjosti i snovidjenjem budućnosti. U našoj proplosti i dalje žive, sa snažnim poukama i mudrostima, oni koji su nas napustili, dok u sadašnjosti i koracima ka budućnosti bivstvujemo sa onima koji jesu naš svijet, naša porodica, naši prijatelji, sve ono što smatramo svojim, čemu darovah svoje ispisane riječi u mojoj prvoj knjizi “Leptir”. I upravo ta prepoznatljivost riječi, životnih nagrada i kazni, osmijehu i suzama, učinila je da moja knjiga postane i knjiga mojih čitatelja koji su svojom željom da je imaju u svome domu učinili da je u pripremi i štampanje sedmog tiraža na čemu sam beskrajno zahvalna.
Akos.ba: Trenutno radite na snimanju ilahije posvećene žrtvama na tuzlanskoj Kapiji 1995. godine, za koju ste napisali tekst. Šta vas je motiviralo da pišete poeziju o ovom tragičnom dodgađaju?
Razija Čolaković: Ja sam majka, zahvalna majka dvije kćerke. Odnos majke i njene djece, odnos roditelja i djece, strpljiva je ljubav i zaštita do našeg posljednjeg udaha ovozemaljskog daha. Bila sam djevojčića u onim surovim danima agresije na našu domovinu. Bijah i ranjena. Taj strah djevojčiće živi i danas u meni, prati me i opominje. Čitajući riječi majke kojoj je ubijeno dijete na tuzlanskoj Kapiji, otvorilo je u meni jednu seharu u kojoj se smjestila tuga. Tuga jedne majke kao simbol tuge svih majki koje su danas bez svoje djece u zagrljaju. Osjetila sam tugu snažno, kakva je i ljubav jedne majke, snažna. Pogledah svoje dvije kćerke. Jedna se igrala, druga je pisala zadaću i pomislih: “Stvoritelju svih svjetova, Ti si kadar, Ti si milostiv, obgrli majke kojima ubiše djecu, obgrli ih Svojom milošću i olakšaj dušama njihovim. Olakšaj, Stvoritelju mudri…” Uzeh list papira i napisah riječi ilahije. Ne usudjujem se govoriti o bolu jedne majke kojoj su ubili dijete, ali poželjeh kao majka zagrliti svaku majku ispisanim riječima ilahije.
Akos.ba: Vi ste osoba koja ima preko 100 000 pratitetalja na društvenim mrežama. Vaše objave su dominatno pozitivne. Prate vas osobe različitih svjetonazora, usmjerenja i identiteta. Da li je vaš rad i uspjeh dokaz da ljudi ipak više vole pozitivu u odnosu na crnu hroniku i žutu štampu?
Naš ovozemaljski život ima svoj dan i svoju noć, samim tim i svoje svitanje i svoj sumrak. Sve je neodvojivo, sve protkano jedno drugim, neodvojivo. Naši dani i noći podrazumijevaju plimu ali i oseku svih naših stanja u kojima se duša nalazi, pronalazi, često bivajući u sopstvenom lavirintu i snage i slabosti, u mogućnosti i nemogućnosti, sreće i tuge. Moje nadahnuće ne Svjetlo naših života, naš Allah dž.š. naša Mudra Knjiga i upute koje nam ostavi Poslanih Muhammed a.s. koji je poučavao svoje ashabe da olakšaju bol i tugu svojim sestrama i braći, da daruju osmijeh svojim sestrama i braći i upravo znajući kako je darovanje osmijeha sunnet, učinih to ispisivajući brojne rečenice i očekujući samo jedno – Milost Stvoritelja i osmijeh mojih sestara i braće koji čitaju moju knjigu “Leptir” i koji prate moju FB stranicu “Muhabet sa Razom”.
Akos.ba: U vašim osvrtima na društvenim mrežama često problematizirate ulogu i položaj žene u porodici i društvu između tradicionalnih vrijednosti i novih trendova. Kako pronaći sredinu između kvalitenih elemenata u tradiciji i pravilnoj selskciji pojava koje donosi novo vrijeme?
Razija Čolaković: Islam je bezvremen. U njegovoj ljepoti se zrcali Ljepota Jednoga. Na trenutak zamislite Univerzum koji je Njegova kreacija. Ne nalazite ni tradiciju, ni trendove, kako ste naveli. Nalazite njegovu bezvremenost koju je nemoguće uokviriti, mijenjati, prilagodjavati, korigirati, što je odlika termina koji ste naveli. Zamislite slabist trenutnig “trenda” spram bezvremenosti islama. Naš Stvoritelj darovao nam je sjaj zvijezda Univerzuma, kao što nam je darovao sjaj mudrosti svojih pouka, počevši od: “Uči u Ime Gospodara svoga…” Dužni smo živjeti islam, kao što smo dužni obrazovati se, činiti dobra djela, čuvati svoju sestru i brata od našeg i njihovog lošeg djela. Dužni smo pružiti ruku koja će biti čista, uredna, mirisna plemenitom željom da budemo uredni i lijepi, na što nas upućuje naša vjera.
Akos.ba: Kakve su povratne informacije publike nakon čitanja vaše knjige, promocija, objava na društvenim mrežama?
Razija Čolaković: Darovali ste mom licu osmijeh nakon što pročitah Vaše pitanje. Naime, radujem se mjesecu koji bilježi objavu naše Mudre Knjige, našeg Mudrog Kur’ana. Dakle, to je Objava, a moj prijenos misli je tek bilježenje statusa i razmišljanja na Facebooku koje ne želim zvati imenom – objava. Ramazan nam nesebično daruje mogućnost ibadeta i osame, mogućnost osame sa Stvoriteljem, mogućnost tkanja naših dova na naše sestre i braću, za sve bolesne i obespravljene, za naše voljene koji su preselili, za nas koji se radujemo ponovnim susretom sa njima, za naše porodice i prijatelje, za sve znane i neznane.
Uz moje bilješke na Facebook stranici “Muhabet sa Razom”, uz brojne promocije moje prve knjige “Leptir” koje prate i moja predavanja, bilježim i neizmjerno lijepe priče i nesebične riječi kojima me daruju drage duše koje upoznah Odlukom Mudrog Stvoritelja kome sam zahvalna srcem one djevojčice sa početka naše priče, srcem koje želi dobro, odbacujući zlo, srce koje se odlučilo olakšati, a ne otežati. A kada to srce vodi bezvremena Mudrost i Uputa Mudrog Stvoritelja, ono je u Njegovoj zaštiti, što je moja utjeha i ljubav, moje okrilje i nadahnuće.
