Povodom 23. godišnjice smrti Alije Izetbegovića, bivši reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić prisjetio se odnosa s prvim predsjednikom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, ali je kroz lično sjećanje uputio i snažnu poruku današnjim vjerskim i političkim predstavnicima. U središte svoje poruke stavio je povjerenje, odgovornost i potrebu da opći interes naroda i države bude iznad ličnih i političkih nesuglasica.
Postoje odnosi koje vrijeme ne potiskuje u zaborav, nego im daje novu težinu. Jedan od takvih, prema svjedočenju bivšeg reisu-l-uleme Mustafe Cerića, bio je njegov odnos s Alijom Izetbegovićem, čovjekom koji je u jednom od najtežih perioda bosanskohercegovačke historije nosio odgovornost za sudbinu države i njenog naroda.
U osvrtu objavljenom na Facebooku, pod naslovom „Povjerenje kao emanet“, Cerić ne govori samo o prošlosti. Njegovo prisjećanje na Izetbegovića istovremeno je i svojevrsno upozorenje sadašnjim generacijama političkih i vjerskih lidera da se povjerenje teško stječe, lako gubi, a bez njega je gotovo nemoguće graditi ozbiljne odnose i odgovorne institucije.
Prisjećajući se vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu, Cerić ističe da su on i Izetbegović imali različite dužnosti, ali zajedničku brigu za vjeru, narod i državu. U vremenu kada su ljudi ginuli, porodice ostajale bez svojih domova, a budućnost zemlje bila neizvjesna, međusobno razumijevanje i mogućnost otvorenog razgovora predstavljali su mnogo više od uobičajene saradnje dvojice javnih autoriteta.
Upravo to povjerenje Cerić danas izdvaja kao jednu od najvažnijih vrijednosti njihovog odnosa. Ono, kako se može zaključiti iz njegove poruke, nije podrazumijevalo odsustvo različitih mišljenja, nego sposobnost da se o najtežim pitanjima razgovara iskreno, bez straha od nerazumijevanja i bez potrebe za ličnim nadmetanjem.
Posebnu težinu njegovim riječima daje podsjećanje na okolnosti u kojima su donošene historijske odluke. Danas je, s vremenske distance, mnogo lakše raspravljati o tadašnjim potezima, procjenjivati njihove posljedice i tražiti drugačija rješenja. Međutim, Cerić podsjeća da su se odluke donosile u trenucima kada nijedna mogućnost nije bila bez rizika i kada su posljedice svakog izbora mogle biti sudbonosne.
Takvo podsjećanje ne isključuje pravo na historijsko preispitivanje, ali insistira na razumijevanju okolnosti i odgovornosti koju su tadašnji donosioci odluka nosili.
Ipak, najvažniji dio Cerićeve poruke nije okrenut prošlosti, nego sadašnjosti.
Obraćajući se svojim nasljednicima u vjerskoj službi i Izetbegovićevim nasljednicima u političkoj odgovornosti, Cerić jasno ukazuje na potrebu međusobnog poštovanja, razgovora i saradnje. Njegova poruka dolazi u vremenu kada su politička neslaganja, javna prepucavanja i međusobna nepovjerenja česta pojava u bosanskohercegovačkom društvu.
Od vjerskih predstavnika očekuje da ostanu moralni oslonac ljudima, da čuvaju dostojanstvo svog poziva i da ne šute pred nepravdom, bez obzira na to ko je čini. Političkim predstavnicima, s druge strane, poručuje da poštuju samostalnost vjerskih institucija, otvaraju prostor sposobnim i poštenim ljudima te snagu države grade kroz institucije koje jednako štite svakog građanina.
Posebno je značajno njegovo upozorenje da lične povrijeđenosti, nesporazumi i razlike u mišljenjima ne smiju prerasti u podjele čiju će cijenu plaćati narod.
„Nijedna lična povrijeđenost ne smije postati preča od njegove budućnosti“, jedna je od najupečatljivijih rečenica Cerićeve objave.
U toj rečenici sadržana je i suština njegovog obraćanja. Političke funkcije i vjerski autoriteti nisu sami sebi svrha. Njihova vrijednost ogleda se u tome koliko doprinose sigurnosti, dostojanstvu i boljem životu ljudi.
Zato Cerić odgovornost današnjih lidera povezuje s konkretnim životnim pitanjima: odlaskom mladih, sigurnošću porodica, položajem povratnika i pravima radnika. Time podsjeća da se uspješnost saradnje ne može mjeriti zajedničkim fotografijama, svečanim susretima i javnim izjavama, nego stvarnim rezultatima koje građani osjećaju u svakodnevnom životu.
Važno mjesto u njegovoj poruci zauzima i odnos prema drugim narodima i građanima Bosne i Hercegovine. Naglašavajući da se bošnjačko dostojanstvo učvršćuje poštovanjem dostojanstva komšija, Cerić podsjeća da očuvanje države podrazumijeva pravdu za sve njene građane.
Na taj način njegovo sjećanje na Aliju Izetbegovića nadilazi okvir lične uspomene i postaje poziv na odgovornije javno djelovanje.
Dvadeset tri godine nakon Izetbegovićeve smrti, Cerić ne traži da se prošlost posmatra bez pitanja niti da se današnji lideri poistovjećuju s onima koji su djelovali u ratnim okolnostima. Njegova poruka je da se iz tog vremena sačuva ono što smatra najvrednijim: svijest o odgovornosti, spremnost na razgovor i sposobnost da se zajednički interes stavi ispred ličnog.
U vremenu u kojem Bosna i Hercegovina i dalje prolazi kroz političke krize, institucionalne blokade i društvena iskušenja, takva poruka ima posebnu aktuelnost.
Jer povjerenje o kojem govori Mustafa Cerić nije samo uspomena na odnos dvojice ljudi koji su obilježili jedno historijsko razdoblje. Ono je i mjerilo prema kojem se može procjenjivati odgovornost onih koji danas odlučuju o budućnosti zemlje.
A možda je upravo u tome najvažnija poruka njegovog sjećanja na Aliju Izetbegovića: naslijeđe velikih historijskih ličnosti ne čuva se samo riječima i godišnjicama, nego odgovornošću prema državi i ljudima kojima su posvetili svoj život.
Foto: FB Mustafa Cerić
