"Ne moramo zajedno ići u crkvu i džamiju, ali jedni druge moramo poštivati"

poštovanje
U razgovoru govori o okončanju ratnih sukoba u njegovoj općini koja je pretrpjela strahovite gubitke, uspostavljanju općinskih institucija i gradnji povjerenja među građanima, inicijativi da prvi u Bosni i Hercegovini izgrade spomenik svim civilnim žrtvama rata i tome kako je ova nekada izrazito nerazvijena općina danas podigla svoj standard, ima veliki broj poslovnih zona i Razvojnu agenciju koja uspješno implementira i Europske projekte.

 

Žepče je multinacionalna sredina koja je pretrpjela velike ratne strahote. Kako je bilo doći na čelo jedne takve Općine? Kako ste zaveli civilni život 1995. kada ste došli na mjesto načelnika?

Za Općinskog načelnika sam izabran 29.04.1995. od strane Prijelaznog općinskog vijeća Žepča a također i od Predsjedničkog vijeća Herceg Bosne 23.08.1995. i bio do 31.12.2000. godine. Valjda su imali razloge zašto su izabrali mene. To je bilo politički nesređeno vrijeme, vrijeme kaosa i nepovjerenja.

Na početku su bile dvojne institucije, dvije općine, dvije poreske, policijske uprave, itd.? Kako ste to ujedinili i da li ste trpjeli pritiske zbog toga?

Prvenstveno sam imao zadaću da profunkcionira civilni život. Znao sam da takvo stanje ne može opstati i da se mnoga pitanja moraju rješavati. U to vrijeme su sve institucije bile dvojne počev od općinske administracije i ostalo, a znao sam da se to mora spajati i integrirati. Trpio sam stalne prijetnje počev od demoliranja ureda, pucanja po kući itd. Tu nije smjelo biti populizma nego je na prvo mjesto trebalo staviti funkcioniranje jedinstvenog općinskog organa uprave i svih ostalih institucija. Protiv toga su bile retrogradne snage, ljudi koji su htjeli zadržati zatečeno poslijeratno stanje. Već tada je donesen Zakon o povratu nekretnina.

Koliko su se Bošnjaci i Hrvati nakon okončanja ratnih sukoba plašili jedni drugih, a koliko su te podjele bile ekonomsko-interesnog karaktera?

Podjele nisu bile ekonomsko interesnog karaktera, nego se više radilo o nepovjerenju i mržnjama proizašlim iz rata. Jasni su bili politički zahtjevi Hrvata koji su tražili izmjenu granica Općine Žepče, a Bošnjaci su zahtijevali povratak i integriranje u Kanton.

Jeste li imali pomoć stranih institucija?

Pomoć Međunarodnih organizacija je bila velika i potrebna na rješavanju mnogih pitanja. Najviše su pomogli Ured Visokog predstavnika OHR-a , UN u BiH, Europski promatrači i EUFOR. Na kraju je Visoki predstavnik i donio Odluku o integriranju općine Žepče 06.10.2000.godine (na privremenoj osnovi), a istu je proglasio konačnom i obvezujućom 2001.godine kada je donio i Zakon o izmjeni granica Općine Žepče.

Imate li osjećaj da retrogradne snage koje su po prestanku oružanog sukoba željele da anarhija i dalje traje kako bi nastavili sa svojim profiterstvom i danas našu zemlju vuku nazad?

U ovoj državi je bilo dosta neiskrenosti, što je nažalost i danas slučaj. Umjesto da se neko pitanje riješi u razumnom roku, ono se razvlači godinama, a time svi gubimo i država ne napreduje nego nazaduje.

U Žepču se nalazi prvi spomenik svim civilnim žrtvama rata u BiH. Kako je došlo do inicijative za podizanjem jednog takvog zdanja?

Inicijativa za podizanje zajedničkog spomen obilježja civilnim žrtvama rata je krenula od ljudi koji imaju taj status, a ja sam ih u tome uveliko podržao i ohrabrio, osigurao zemljište i pomogao izgradnju. Spomen obilježje je ljudski potez i hrabra odluka koja daje poruku mira i nastavka izgradnje dobrih međuljudskih i međunacionalnih odnosa. Žrtve trebaju biti jednako poštovane bez obzira na etničku pripadnost.
main image

Spomenik je u Ulici Prva. Otkud takav naziv ulice?

Sva pitanja u to vrijeme je rješavao Prijelazni odbor od pet članova koji je imao nadležnost Općinskog načelnika i Općinskog vijeća, čiji sam ja bio član od 2000 do 2002.godine, zajedno sa Supervizorom. U 10. mjesecu 2002. godine održani su vanredni izbori općine Žepče, čime je izabrano Općinsko vijeće, a ono je izabralo Općinskog načelnika u mom imenu. I nakon toga je Supervizor nadzirao rad Općinskog vijeća i Općinskog načelnika sve do 2005.godine. Od tad pa do danas sam Općinski načelnik. Prošle godine sam navršio 25. godina.

Kad smo sva pitanja po Odluci Visokog predstavnika riješili, ostalo je da se preimenuju nazivi ulica. Zadnja je ostala središnja gradska ulica. Nijedan prijedlog nije prihvaćen, ja predložim da se ulica zove PRVA, što je jednoglasno prihvaćeno, tako je do danas.

Žepče je danas srednje razvijena općina, a nekada je bila nerazvijena. Kako ste podizali standard?

Žepče je bilo nerazvijena općina prije rata a danas spada u red srednje razvijenih općina. Bez obzira na mnoge probleme koje smo imali trebalo je omogućiti ljudima da rade i rješavaju stambena pitanja. Tako da smo već 1997. godine izgradili Poslovni centar XP Žepče. Nakon toga Poslovnu zonu „Polja“, „Begov Han“ i ovih dana smo počeli sa gradnjom Poslovne zone „Radovlje“. Pored toga, inicijativama poduzetnika izgrađene su Poslovne zone u Golubinji, Ljeskovici i Goliješnici. Izgrađeno je Novo Naselje sa kompletnom infrastrukturom, gdje je izgrađeno oko 300 obiteljskih kuća.

Ono što je kuriozitet jeste i činjenica da je kanton predao nadležnost Općini što se tiče obrazovanja. Koliko vam to pomaže da uskladite programe sa stanjem na tržištu rada?

Općina Žepče je prva u Bosni i Hercegovini dobila nadležnost za Osnovno i srednje obrazovanje od strane Skupštine Zeničko-dobojskog kantona 2009. godine. Funkcioniranje školstva je odlično na zadovoljstvo svih građana Žepča. To je pozitivan primjer u BiH. Prilikom donošenja Plana upisa u srednju školu i te kako se u obzir uzimaju potrebe tržišta i privatnog sektora. Često se uvode nova zanimanja za kojim je potreba.

I dalje je veliki broj gradskih administracija, obrazovnih institucija i sredina podijeljeno u našoj zemlji. Koja je Vaša poruka za njih?

U ovoj državi a i u općinama i gradovima treba rješavati one stvari koje su rješive a one što nisu i za koje treba više vremena ne smiju kočiti druge procese i reforme. Svi možemo kroz mnoge društvene događaje izgrađivati povjerenje. Ne moramo zajedno ići „ni u crkvu ni u džamiju“ ali jedni druge moramo poštivati i zajednički realizirati mnoge projekte. Dogovor kuću gradi. Npr. ako je direktor iz jednog naroda, predsjednik upravnog ili školskog odbora mora biti iz drugog, kao što je u Žepču. To je dobra formula za funkcioniranje vlasti u multietničkim sredinama.

Kako tumačite kandidatski status naše zemlje za pristupanje Europskoj Uniji?

Dobivanje statusa kandidata za ulazak BiH u Europsku uniju tumačim kao korak naprijed a i kao optimizam za sve stanovnike ove napaćene države. Valjda će državna vlast ozbiljno tome pristupiti i riješiti zadana pitanja. Smatram da će se Bosni i Hercegovini odobriti više novčanih sredstava za projekte, a mi smo kao općina spremni za to jer imamo uspostavljenu Razvojnu agenciju Žepče, za pisanje i implementaciju projekata Europske unije.