Ovdje, okolo ovih zidina, ispletena je jedna od najljepših i najoriginalnijih legendi među gradovima. Ali, prije narodne priče, poslušajmo za čas šta kaže gospođa historija. Ona veli kako je Cazin osvojio, na prepad, Ferhad-paša Sokolović, sandžak-beg bosanski, isti onaj koji je u Banjoj Luci izgradio džamiju svjetskog glasa, koja je po njemu i prozvana Ferhadija, ime da mu slavi u vječnost. Ovako piše hrvatski historičar Radoslav Lopašić: “Cazin je krštanom oteo ratoborni Ferhad-paša bosanski na 18. srpnja god. 1576., došavši iznenada pod grad u doba mira. Bilježka o padu Cazina kaže ukratko, da su Turci Cazin zauzeli himbom po noći, a nipošto junačtvom. Kakova je ta turska himba bila ne veli pismeno vrelo, ali ga dopunjuje priča o osvajanju Cazina, koja se kod naroda u cijeloj Krajini uzdržala.”
Odmah po osvojenju, srušeni su samostan i crkva, a na njenim temeljima podignuta je džamija s drvenom munarom. Kada su ugarske vlasti zatražile da im se Cazin vrati, jer je zauzet u vrijeme usaglašenog mira, poručeno im je da je to sada, nakon što je podignuta džamija, nemoguće, jer, prema osmanskim pravilima, ondje gdje je džamija, ondje je zemlja sveta i brani se do posljednje kapi krvi. Pošto su otuda, s hrvatske strane, sve češće dolazili glasovi puni pogrde koji su nosili priču o tome kako je Cazin otet na prevaru, ovamo, sa strane bosanske, valjda da bi se pokazali kao mudri i prevejani ljudi, a ne kao otimači i varalice, narod kroz godine skroji fantastičnu priču.
Dvije priče
Pa hajde da je konačno čujemo, ali baš onako kako potkraj pretprošlog stoljeća Lopašić zapisa: “Priča pripovieda da je u Lievnu (Hlievnu) sjedio vezir turski, kome skrivi sedam Turaka Lievljana ne za drugo, nego zato što su ljepši bili od njega. Oni pobjegnu i krijući se kojekuda namjere se na Cazin, kamo su po noći prispjeli. Tu se dogovore kako će grad osvojiti, i sviećaju, da načine utvore. Ujedno pošalju dvojicu do vezira u Lijevno s porukom da bi došao s vojskom i zauzeo vrlo liepi grad. Sutra dan po manastirskom običaju urani zvonar da zvoni, ali ima šta vidjeti: u manastiru se prikazuje. Od toga se svijet tako uplaši, da se nije usudio ni blizu manastirskog dvorišta doći. Medjutim se bio vezir požurio s vojskom i posljednjem konaku legne kraj bunara blizu Cazina. Sutra dan navali na manastir i grad, a Lievljani, što su već u gradu bili, stanu se još žešće pretvarati. Poslije kratkog boja narod nešto s’rvan od turskih mačeva, nešto uplašen od utvora preda se Turkom. Vezir udje u grad, pa zadovoljan, što je tako lako pobiedio, oprosti Lievljanom i nadari ih zemljami, samo se odslije moradoše zvati onimi prezimeni, u što se koji pretvarao. Tako su postala prezimena kojih i danas ima u Cazinu i u okolici: Ćoralići (pretvarao se ćorav), Magaraševići (pretvarao se u magarca), Puškari (pretvarao se u pušku), Pjanići (pretvarao se pjan), Topići (pretvarao se topalast, hrom).”
Ova legenda zamijenila je jednu drugu, koja se stotinama godina prije nje pripovijedala među sirotinjom ispod cazinskih zidina, iza kojih je zvonilo crkveno zvono, a živjeli su tamo, daleko od obična svijeta, strogi i ozbiljni, tajanstveni redovnici u mantijama koji su nudili otkup grijeha i prijetili živom paklenom vatrom za vječnost. Iako, za razliku od prve legende koja obilježava događaj koji historija tovari u godinu 1576. i mjesec juli, druga legenda izvire iz tamnih dubina srednjeg vijeka i nudi znatno veći prostor za djelovanje mašte, ipak, ona ostaje daleko skromnija. Po originalnosti i maštovitosti, nije joj ni blizu, ali vrijedi je ispričati jer govori o vremenu kada je Cazin sagrađen.
I nju bi najbolje bilo čuti iz pera Radoslava Lopašića, jer odavno, već stoljećima, narod gotovo da je i ne spominje. Evo kako ju je Lopašić prije više od stotinu godina zapisao: “Priča kaže da su se u vrieme, dok je knez Keglević Bužim zidao, našli čobani brdo kao zviezdu među zviezdami, okomito i gotovo na sve strane vodom obtočeno, kao neko ostrvo. Kad za to začuju glavari, odluče odmah da bi dobro bilo načiniti na tome mjestu manastir. Zatim podignu naokolo zid, a mjestimice i po dva; po sriedi pak ostane ravnica, na kojoj bude sazidan manastir. Iztočno od manstira ozidaju drugi grad kao manastirsko dvorište i tu se naseli narod. Tako je, veli priča, postao Cazin, vrlo tvrdi grad, koji se mogao tim lakše braniti što je bila pred gradom čatrnja i u njoj vazda dovoljno dobre vode.”
Škrta je historija bila prema ovom gradu. Gotovo da ga i ne spominje do godine 1522, kada su Osmanlije zauzele Knin, pa je po sili prilika bilo nužno sjedište kninske biskupije prebaciti ovdje. Prije toga šturo i nesigurno, zamuckujući, ona kazuje da je Cazin darovan kninskom biskupu u posjed. Pa ipak, iako su historijska vrela ovdje sasvim presušila, Lopašić smjelo tvrdi kako su Cazin i okolinu prije dolaska Osmanlija naseljavali pripadnici poznatog hrvatskog plemena Kačića, za koje historija kazuje da su živjeli s onu stanu Velebita i da im je sjedište bilo u Omišu. Bili su to drčni jadranski gusari, pljačkaši, koji su krstarili i ulijevali strah u kosti trgovačkim brodovima sve do Kotarskog zaliva i Apulije. U Fojničkom grbovniku nalazi se njihov grb sa zmajem crvenim kao vatra, nad kojim, opet, kao kakva kruna, raširenih krila čuči drugi zmaj, lica djevičanski blaženog. Svoju odanost položili su pred bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, pa su više od pola stoljeća bili podanici kraljeva bosanskih. Neki historičari smatraju ih potomcima Neretvana, koji su bili tako osioni i tvrdoglavi, te su najduže među Južnim Slavenima odbijali prihvatiti kršćanstvo, ostajući dosljedni svojim bogovima i paganskim običajima. Zbog toga je zemlja koju su oni tada naseljavali, jadranska obala između rijeka Neretve i Cetine, prozvana Paganija. Vrhunac slave doživjeli su 887. godine, kada su u blizini današnje Makarske smrvili mletačku flotu od dvanaest brodova koju je predvodio čuveni dužd Petar Kandijan. Bilo je to 18. septembra i taj dan Republika Hrvatska obilježava kao dan svoje mornarice.
Ako u ovoj Lopašićevoj tvrdnji ima i trun istine, onda je sasvim jasno zašto su Krajišnici, a Cazinjani posebno, kroz stoljeća vrijedili za tvrdoglave, prijeke, naprasite i ljute ljude, vječite bundžije i nezadovoljnike.
Slave i bune
Opasan još jednim zidom nakon dolaska Osmanlija, Cazin je tih desetljeća, pa i cijelo jedno stoljeće, živio svoje dane slave. Bio je to najtvrđi grad u Krajini, jedan od najutvrđenijih na granici između carstava, u koji su novi vlasnici polagali sve svoje nade s ove strane Une. Evo kako o njemu piše Anastas Grgičević, Hrvat, austrijski diplomata, koji je 1630. godine opisao cijeli Bosanski pašaluk: “To je zidano i utvrđeno mjesto sa 100 dimova, a osim toga ima u varoši i okolišnih mjesti još 200 kuća. Grad sa varošom i selima broji do 300 vojnika. U ovom velikom gradu ima pet aga.” Stotinu narednih godina niko se nije usudio napasti taj “veliki grad” pa je stanovništvo oko Cazina uživalo u miru i godinama stabilnosti.
Velike bitke po cijeloj Krajini, pa i oko Cazina, počinju tek u vrijeme velikog otvorenog rata nakon druge bezuspješne opsade Beča. “Provali mjeseca srpnja 1685. karlovački general grof Herberstajn sa hrvatskimi graničari pod Cazin i opustoši sav tamošnji kraj. Što je bilo toj vojsci preostalo, to poplieni i popali iste godine na 26. studenog Karlovački namjestni general grof Matija Štrasoldo. I dvie godine kasnije popališe Hrvati Jezersko i Bielu Stienu, razbiše Turke u Cazinskom polju i kod Tržca na Korani. Tom prigodom izvede Barilovački kapetan barun Franjo Ivan Oršić Vlahe, što ih bijahu Turci još šesnaestog vieka oko Cazina naselili, te ih smjesti u Perjasicu i u Tržić između Korane i Mriežnice, gdje su im potomci još i danas.”
Nakon Karlovačkog mira, cazinska utvrda izgubila je značaj kakav je imala do tada. O tome možda najbolje govori odnos bihaćkih kapetana, koji su sada vodili glavnu riječ na Krajini, prema vojnicima u cazinskoj utvrdi. Omalovažavanje se iz godine u godinu produbljivalo, da bi tridesetak godina nakon Kralovačkog mira dovelo do toga da im je bihaćki kapetan Ibšir-aga Beširević uskratio plaću. Cazinjanima nije ostalo ništa drugo nego da pokažu da je u njima ostalo barem ponosa, te se podignu na bunu protiv bihaćkog kapetana. Ponos izrastao iz važnosti njihovoj na Krajini u prvih stotinu godina osmanske uprave, u vremenima budućim kada osmanski upravitelji prema njima ne pokazuju više onakvo poštovanje kao nekada, sve češće će se rasplamsavati u nekontroliranu huju, koja će se izlijevati u ljute pobune, što će u znatnoj mjeri izgraditi karakter čovjeka Cazinske krajine, tako da će ga u narednim stoljećima pratiti prefiks ljuti, pa se i danas često za cazinskog čovjeka može čuti naziv “ljuti Krajišnik”.
Posebnu snagu imala je pobuna nakon poraza Husein-kapetana Gradaščevića. Historičar Muhamed Kreševljaković piše da je Cazin tih godina bio uzavrelo grotlo: “Pretpostavlja se da, zbog anarhije koja je vladala koncem 1833. godine, popisivači nisu ni došli u grad, već su u izvještaju napisali da je utvrda prazna.” Posljednji put top s cazinskih zidina pozvao je na pobunu osamnaest godina kasnije, kada je podignuta buna protiv Omer-paše Latasa. Te godine, nekad najtvrđa utvrda na granici carstva, napuštena je i predata pustošenju vremena. Kažu da je kamenje sa zidina iskorišteno za izgradnju džamije, koja i danas, kao kakav vjerni čuvar, stoji nad ovim gradom.
Kao da se blagostanje Cazinjana mjerilo tvrdoćom zidova na kulama. Nakon zveketa uzničkih lanaca u koracima onih koje je Latas poveo u izgnanstvo, silnih nišana pod kojima su ležali mladići poginuli u bijesnim pobunama, ili pak u borbi protiv austrijskih okupacijskih snaga, zavladao je na cijeloj Krajini i oko Cazina stravičan muk. Mogao si satima hodati okolo a da ne naiđeš na mlado muško čeljade. Iza načetih, polusrušenih kuća virile su na prolaznike zblehnute oči staraca i udovica s buljukom izgladnjele djece koja se pridržavaju za dimije jer im od iscrpljenosti kleca u koljenima. Ljuti Krajišnik, koji je nekada bio strah i trepet na Kordunu i Lici, a glas o njegovoj hrabrosti dopirao čak do Pešte i Beča, sada ostavljen i odbačen od sultana u Istanbulu, pao je na zakrpljene čakšire i pocijepan gunj
