Danas se navršava dvije godine od najstravičnijih zločina u poslijeratnoj BiH kada je Nermin Sulejmanović ubio tri osobe pa sebe.
– Svako jutro, svako moje buđenje, imam osjećaj da je tu negdje vidim kako plače, a ja joj ne mogu pomoći – kaže Nizamina tetka Zijada Vuković-Pamuković.
Šta sam mogla
Sjeća se kontakata s nadležnim institucijama od 4. do 11. avgusta, kada su svi bili upoznati s prijetnjom i kada je bilo vremena da se nešto poduzme. Teško joj je što, nakon svega, niko nije odgovoran za tragičan epilog.
– Ne može niko da ne bude kriv, a da niko ništa nije uradio tih dana. Znate koliko je sedam dana kad vodite borbu s nekim i čekate da vam dođe na vrata. Pa gledate svoje dijete u krvi, da ti odvodi, a ne možeš ništa uraditi. I na kraju meni da kažu: “Da se to desilo u mojoj kući, uradio bih drugačije”. Šta sam ja, jedna žena, u tom trenutku mogla da uradim?! Da sam mogla, uradila bih. Šta sam mogla da uradim kad mi policija kaže – neka je ona kući, mi smo blizu, doći ćemo i pomoći. Ja sam tim riječima vjerovala – kaže Vuković-Pamuković.
Kuća u kojoj se krio
Nakon trostrukog ubistva u Gradačcu, mobitel trostrukog ubice poslan je na vještačenje. Istražitelje je zanimalo s kim je bio u kontaktu tih dana, posebno u noći prije ubistva kada mu je neko otkrio lokaciju na kojoj se Nizama nalazi. Prema informacijama koje ima porodica, sadržaj mobitela ni do danas nije poznat.
Dani avgusta najteži su u njenom životu, ali poručuje da od borbe za sistem koji će reagirati brže i adekvatnije neće odustati.
– Ja živim u kući gdje se sve desilo, nije to baš tako jednostavno. Da niko za to nije kriv, ne mogu da shvatim. Ama baš niko, iako ne znam šta je neko uradio za nas. Mnogo je žrtava već palo. Valjda ćemo se probuditi iz ovog svega. Nekad nemam riječi, ne znam više ni šta da kažem. Sama ne mogu promijeniti svijet – kaže Zijada Vuković-Pamuković.
