Dvadeset i jedan posto mladih Nijemaca u dobi od 14 do 29 godina pravi konkretne planove da napusti Njemačku. Četrdeset i jedan posto barem može zamisliti da to učini. Čak i među ukupnim stanovništvom svaki peti razmišlja o iseljavanju. Naravno, ne odlazi svako ko kaže da razmišlja o emigraciji. Ali mnogi odlaze – i njihov broj raste.
Negativan saldo
U 2024. godini Njemačku je napustilo 269.986 njemačkih državljana. Već godinama ta brojka ostaje stabilna, nešto iznad četvrt miliona godišnje. To nije nova pojava: među njemačkim državljanima migracioni saldo je negativan već više od dvije decenije. Drugim riječima, iz zemlje kontinuirano odlazi više Nijemaca nego što se njemačkih povratnika vraća. U 2024. neto gubitak iznosio je 81.000 ljudi, a prošle godine 97.000.
Zabrinjavajuće je to što su oni koji odlaze pretežno visokoobrazovani: čak 75 posto njih ima fakultetsku diplomu. „To su“, piše Alexander Steffen u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Goodbye Deutschland“, „kvalificirani, oni koji znaju jezike, oni koji imaju mogućnosti, oni koji su potrebni i drugdje i koji ne zavise od Njemačke.“
I nije riječ samo o onima koji zaista emigriraju, nego i o onima koji su se već mentalno oprostili od zemlje.
- Kada upravo ti ljudi mentalno daju otkaz zemlji, to nije mana njihovog karaktera. To je cijena koju jedna zemlja plaća zato što je predugo vjerovala da može cijediti uspješne, držati predavanja o slobodi i gledati na uspjeh sa sumnjom, a da za to nikada neće stići račun.
Steffen ne zagovara emigraciju. Naprotiv, izričito piše da želi ostati jer voli svoju zemlju. Ali upozorava na posljedice situacije u kojoj sve više ljudi s malo ili nimalo kvalifikacija dolazi u zemlju, dok sve više visokoobrazovanih ljudi odlazi.
Steffen podržava imigraciju. Ali kvalificiranu imigraciju.
„Njemačka“, piše Steffen, „nema problem s količinom migracije, nego s njenim kvalitetom. Prečesto zadržava i finansijski podržava ljude koji opterećuju njen sistem, dok gubi ili tjera one koji bi zemlju učinili snažnijom.“
Steffen je razgovarao s ljudima – naročito mladima – koji su emigrirali ili ozbiljno razmišljaju o tome. Za njega su njihovi motivi ujedno pokazatelj svega onoga što u zemlji ne funkcioniše.
U jednoj rečenici: „Negdje drugdje uspjeh je pozivnica; ovdje je razlog za sumnju.“
Nijemci su, zaista, naročito zavidni uspješnim i bogatim ljudima. To pokazuje i istraživanje provedeno u 13 zemalja – koje se, inače, ne spominje u njegovoj knjizi – prema kojem je društvena zavist u Njemačkoj izraženija nego u gotovo bilo kojoj drugoj zemlji. Prema istraživanju Ipsos MORI-ja, veća je samo u Francuskoj. U Poljskoj, naprimjer, veoma dinamičnoj zemlji koja brzo raste, zavist je znatno manja.
https://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/ecaf.12633
Šta motivira mlade ljude s kojima je autor razgovarao?
Osnovna zamjerka je da država od njih traži veoma mnogo i veoma mnogo im uzima, dok zauzvrat pruža sve manje.
Florian ima 33 godine, dolazi iz Hamburga i radio je u porodičnoj firmi. Sada planira preseliti u Dohu.
„Dolazi iz hemijske i građevinske industrije, svijeta u kojem propisi, zahtjevi za označavanje proizvoda, pravila o odgovornosti i lanci snabdijevanja određuju radni dan. Kada je rekao da se ovdje prema njemu ponašaju kao prema kriminalcu, nije zvučao ljutito, nego iscrpljeno.“
Kap koja je prelila čašu bila je velika novčana kazna zato što je jedan od 5.000 proizvoda bio pogrešno označen zbog potpuno nebitne štamparske greške.
„Država koja malu grešku kažnjava strožije nego što ikada nagrađuje uspjeh potpuno je izokrenula sistem podsticaja.“
Tobias je došao u Švicarsku na praksu i ostao. Za pet dodatnih radnih sati sedmično zarađuje dvostruko veću neto platu, a uz to dobija i stan.
Ali za njega i druge ljude s kojima je Steffen razgovarao nije prvenstveno riječ o brojkama.
Riječ je o osjećaju.
Kaže da je tamo jednostavno ugodnije raditi jer osjeća da se njegov rad cijeni, i to ne samo kod poslodavca nego u društvu u cjelini. Njemačka, dodaje, nije zemlja koju bi povezao s tom riječju.
Jan ima 38 godina, dolazi iz Bavarske, a danas živi u Bugarskoj, gdje porezno opterećenje iznosi deset posto.
Ali za njega, kao i za mnoge druge, vrijedi sljedeće:
„Na kraju nisu pobjegli od visokih poreza, nego od duboko ukorijenjenog nepovjerenja koje se u Njemačkoj gotovo automatski pojavljuje svaki put kada se neko usudi napraviti nešto vlastito. Porezni račun bio je samo opipljiva manifestacija osjećaja otuđenosti koji je zapravo postojao već dugo.“
To me podsjeća na Švedsku 1960-ih i 1970-ih godina, kada nije samo porezno opterećenje postalo nepodnošljivo, nego je i zavist prema poduzetnicima i bogatim ljudima postala široko rasprostranjena.
Bez razloga za smijeh
Njemački pisac Hans Magnus Enzensberger tada je o Švedskoj napisao:
- U takvom društvu, čini se, bogati nemaju mnogo razloga za smijeh. Kad bi barem problem bili samo porezi! Kao pristojni građani spremni su ih platiti na vrijeme, premda nevoljko. Ono što ih mnogo više boli jeste činjenica da niko nema nimalo razumijevanja za njihove probleme.
Švedska se, pisao je Enzensberger, razvila u zemlju u kojoj se bogati osjećaju „suvišnima, nepoštovanima i isključenima“.
Steffenovi razgovori sa samozaposlenima i vlasnicima malih firmi mogu se sažeti ovako:
„Nisu propali zato što je neki formular bio predug, nego zato što su imali osjećaj da ih država tretira kao protivnike, umjesto kao ljude koji pomažu finansirati cijeli sistem.“
U jednom trenutku ljudi prestanu boriti se protiv tog osjećaja i počnu tražiti alternative.
Uspješan teniser koji danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama kaže:
- U SAD-u sam prvi put osjetio da uspjeh nije nešto čega se treba stidjeti. U Njemačkoj će vas brzo pitati možda li želite previše. U Americi će vas prije pitati koliko veliko želite napraviti.
Iz vlastitog iskustva mogu potvrditi ono što Steffen piše.
Jedan moj prijatelj, vrlo dobro integriran i visokoobrazovan Nijemac turskog porijekla, prije sedmicu se preselio u Švicarsku. Razlog: želi pokrenuti firmu i ne može zamisliti da to učini u Njemačkoj.
Drugi moj prijatelj, izuzetno uspješan – i veoma bogat – investitor, već nekoliko godina živi u Abu Dhabiju.
- Nisam otišao zbog poreza - kaže.
„Otišao sam zbog zavisti.“
Foto:Dnevni Avaz
