Dodikova nova galama praćena stranačkim megafonom u liku Dušanke Majkić kojom se otkazivanje vojne vježbe OS BiH s Vojskom Srbije prikazuje kao “frontalni napad na srpski narod” nije ništa više nego pokušaj da se u zaborav gurne nemoć SNSD-a da se odupre vježbi NATO-a na teritoriji RS-a. NATO je tada pokazao Dodiku i svim separatistima “ko kosi, a ko vodu nosi”. Uz to NATO je demonstrirao da nema anemičnost EU i visokog predstavnika u BiH koji još ne znaju kako se usprotiviti rušiteljima BiH.
Nije Dodik imao hrabrosti, a bogami ni snage da podigne narod kako bi stali pred američke tenkove, jer teško je zaboraviti da je na njima isti taj Dodik “uzjahao” na vlast. Sada je Dodik ljut jer ne može da uživa u vojnoj vježbi sa susjednom Srbijom ne mareći za činjenicu da se u BiH pogoršava epidemiološka situacija i da su građani BiH zbog oportunizma iz RS-a sve bliže da postanu taoci politike jer nemaju COVID pasoša bez kojeg neće moći u EU.
Jasno je da se Dodik i njegovi SNSD-ovci opet pokušavaju igrati s emocijama srpskog naroda pokušavajući ga ubijediti da je ispravno opet “žrtvovati vlastitu” djecu kako bi Dodik sačuvao ono što je švercom počeo stjecati dok su ginuli njihovi najmiliji. Iako opozicija zaokupljena sama sobom nema snage jasno ukazati na pogubnost politike urušavanja Oružanih snaga u ovom entitetu ipak postoje racionalni ljudi koji razmišljaju svojom glavom. Tako je nedavno banjalučki profesor sigurnosnih znanosti Duško Vejnović poziv na rušenje OS BiH prokomentarisao: "Taj stav odudara i od Daytonskog mirovnog sporazuma, odudara od Ustava BiH i pitanje je koliko snaga i iz Republike Srpske bi podržalo metodologiju provođenja te političke ideje gospodina Dodika".
Ako se vratimo u prošlost uz objektivan pristup uspješno provedenim reformama vidjet ćemo da Dodiku OS BiH ne smetaju jer vježbaju ili ne s onima koji njemu odgovaraju. Problem je dublji. Na to je u svom govoru mladim ljudima na Oxfordu ukazao bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko. On je formiranje OS BiH opravdano nazvao najimpresivnijim reformskim dostignućem u BiH. Bio je to najbolji dokaz kako su moguće reforme koje su bile nezamislive u Dejtonu. To je ustvari pokazalo kako je u okviru Dejtonskog sporazuma moguće napraviti radikalan napredak, što potkopava priču iz RS-a o prenosu nadležnosti s entiteta na državu.
“Uvođenje državne zastave i drugih simbola, zajedničkog pasoša, državne granične policije, nekoliko novih ministarstava, jedinstvene vojske, uspostava jedinstvenog sistema indirektnog oporezivanja, integriran pravosudni sistem, zajednički sistem prenosa električne energije, i tako dalje, i tako dalje. To nisu bile nametnute mjere. To su bile strukturalne reforme koje su postignute unutar Daytonskog okvira. To su bili koraci ka integraciji, koji su imali najširu političku podršku rekao je Inzko.
OS BiH su uz sve opstrukcije, a posebno konstantno ograničavanje budžeta pokazale sposobnost da dostignu standarde daleko modernijih vojski zbog čega su zasluženo BiH dovele pred vrata NATO-a koja im samo može zatvoriti destruktivna politika iz BiH. Oružane snage su problem nacionalistima i separatistima jer su pokazale da etničke razlike nisu prepreka za jedinstveno djelovanje i ostvarivanje rezultata. Oružane snage su pokazala da samo udruženi Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali građani BiH mogu povesti BiH ka evropskim i euroatlanskim integracijama.
U nedostatku argumenata danas Dušanka Majkić kao član Zajedničke parlamentarne komisije za odbranu i sigurnost pokušava degradirati OS BiH pričom o smanjenom interesu za učešće u njima. U pravu je Majkić kada kaže da se od toga teško može živjeti, ali prešućuje činjenicu da je i sama jedan od najvećih uzročnika za takvo stanje. Majkićka bi kao i svi iz SNSD-a od države uzela sve što može, ali vojniku, pa ni srpskom ne bi dala dovoljno za hljeba. Politika iz RS-a kontinuirano se protivila modernizaciji i jačanju OS BiH. To je u kontradiktornosti sa stanjem na terenu jer prema svim istraživanjima najveći interes za službovanje u OS BiH pokazuju građani srpske nacionalnosti. Najmanje su zainteresovani Hrvati, što jasno ukazuje da vlast RS-a nije uradila ništa na poboljšanju životnog standarda stanovništva u čije ime upravlja milijardama maraka.
Da budemo objektivni nisu samo Srbi krivi za pokušaj urušavanja OS BiH. Njihov multietnički potencijal koji se pokazao efikasnim smeta i ostalim nacionalistima. O tome je Patria već pisala, samo što se koriste perfidnije metode. Najbolji primjer je privremeno penzionisanje 50 brigadira o čemu je Patria pisala 2016 godine. Bili su to ljudi koji su školovani u SAD, Turskoj, u koje su građani BiH investirali velike sume novca, a vraćeno im je slabljenjem rukovodne sposobnosti OS BiH i smanjenjem potencijala za nastavak reforme. To jasno pokazuje političku realnost u BiH, reforme ne trebaju nikome ko ima primanja s budžeta veća od 2.000 KM.
Piše: Ernad Metaj
