Prvog marta 1992. građani Bosne i Hercegovine su na legalnom i međunarodno priznatom referendumu izglasali nezavisnost, a zatim je i odbranili u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992. do 1995. godine.
Bosna i Hercegovina spada u krug država koja svoje najdublje korijene može naći još u srednjem vijeku, te se može pohvaliti hiljadugodišnjom historijom.
Danas su odbačena romantičarska shvatanja o neprekinutoj i prirodnoj vezi između srednjovjekovnih i modernih država, tako treba istaći da su moderna shvatanja države i nezavisnosti su ograničena tek na savremenu etapu političkog razvitka, većine država pa i Bosne i Hercegovine. Uprkos tome, određeni kulturološki elementi oličeni u narodnoj tradiciji, jeziku i vezi sa mjestom stanovanja predstavljaju neprekinutu duhovnu kičmu Bosne i Hercegovine.
Geografski položaj, političke i historijske prilike su dovele do toga da je teritorija Bosne i Hercegovine bila privlačna mnogim osvajačima, ali je pokazala otpornost te u raznim administrativnim oblicima preživjela do krajnje tačke historijskog razvitka evropskih država i naroda, a to je međunarodno priznate nezavisnosti.
Srednjovjekovna Bosna
Dobro je poznata činjenica da se zemljica Bosna pod tim imenom prvi put spominje polovinom desetog stoljeća u djelu bizantskog cara Konstantina Profirogeneta. Neki historičari kao što su hrvatska historičarka Nada Klaić i srpski historičar Tibor Živković smatrali su da je ranosrednjevjekovna državna tvorevina nastala prije prvog zvaničnog spomena.
Pogrešno bi bilo srednjovjekovne koncepte države, državnosti i srednjovjekovne države izjednačavati sa savremenim državama, iako postoje brojne simboličke veze. U svakom slučaju ta "zemljica" Bosna se u srednjem vijeku razvila u "ugledno kraljevstvo" kako je Venecija opisala Bosnu u pismu koje je poslala Firenci 14. juna 1463. godine nedugo nakon pada Bosanskog kraljevstva. "Ardet ante oculos opulentisimmum regnum - Pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo".
Kroz gotovo cijelo svoje postojanje u srednjem vijeku, prvo kao banovine, a potom i kao kraljevstva, najveću prijetnju za postojanje bosanske države predstavljalo je Ugarsko (Mađarsko) kraljevstvo, država čiji su kraljevi na mahove bili najmoćniji u Evropi..
Prijetnja sa sjevera - Ugarsko kraljevstvo
Ugarski kraljevi su nastojali na sve načine domoći se teritorije Bosne, a za svoje akcije su najčešće koristili izgovore kao što je hereza Crkve Bosanske. Kao prava velesila toga vremena Ugarsko kraljevstvo je imalo veliki uticaj i na politiku i kulturu srednjovjekovne Bosne. U bezbroj navrata je pokretalo vojne pohode, a u nemalom broju navrata takvi pohodi su završavali žestokim porazima ugarske vojske.
Tako su dvije vojske kralja Ludovika i Anžujskog, osobe koja je obnovila moć Ugarske i čije su vojske svojevremeno dolazile do Napulja, poražene 1363. godine. Prvu vojsku je poveo lično kralj i ona je zaustavljena od vojvode Vukca Hrvatinića u Sokolu na Plivi, a druga vojska u jesen nije stigla dalje od tvrdog grada Srebrenika.
Nakon Ludovika, najveću prijetnju sa sjevera za Bosnu je bio moćni Sigismund (Žigmund) Luksemburški, kralj Ugarske, Hrvatske, Njemačke i Češke, a od 1433. i car Svetog Rimskog Carstva.
Sigismund je tada već Kraljevinu Bosnu želio pripojiti svojim zemljama i uzeti njenu krunu, ali tvrdoglavi otpor dijelova plemstva i pored izraza vazalnosti nije mu dao priliku da ispuni svoje snove. Nakon bitke kod Dobora 1408. godine u kojoj je porazio bosansku vojsku ubijeno je i do 200 bosanskih plemića.
Osvetu nije trebalo dugo čekati, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski Hrvoje Vukčić Hrvatinić je 1415. godine kod Lašve do nogu potukao veliku ugarsku vojsku.
"Ugarski poraz donio je preokret u globalnim odnosima. Sigismundov kišobran više nije sam pokrivao Bosansko kraljevstvo", opisao je historičar Esad Kurtović značaj ove bitke.
Vladari Ugarske su stoljećima nastojali da ovladaju bosanskom banovinom, pa kraljevstvom, ali nije Ugarska bila ta koja je ugasila srednjovjekovnu bosansku državu nego Osmansko carstvo.
Osmansko carstvo - Bosna nije šapatom pala
Iako je Osmansko carstvo bilo to koje je ugasilo srednjovjekovnu bosansku državu, u borbi koja je potrajala više desetljeća nisu uvijek vojske Osmanskog carstva bile te koje su izlazile kao pobjednici.
Tako su se kod Bileće 1388. godine sukobile bosanska vojska koju je vodio Vlatko Vuković i osmanski odred pod komandom vojskovođe Šahina. U bici je poražena osmanska vojska, a Mauro Orbini je napisao da su Turci bili "razbijeni, poraženi i sasječeni na komade".
Još jedna pobjedom se hvalio kralj Dabiša, a ta se bitka odigrala vjerovatno u februaru ili martu 1394. godine na Glasinačkom polju
"Tako je, prema Dabišinom izvještaju, razdoru između njega i bana Ivaniša prethodio sukob bosanske vojske s Turcima. Navodno su tada Bošnjani iz okršaja izašli kao pobjednici, ubijeno je više od 5.000 Turaka, a neki vojnici iz osmanskih redova su dopali u bosansko zarobljeništvo", opisao je Emir Filipović u knjizi Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386-1463).
Boj pod Banja Lukom
Osmansko carstvo je u kasno proljeće 1463. godine srušilo nezavisnu srednjovjekovnu bosansku državu. Uslijedila su godine društvenih promjena, a u administrativnom smislu su formirani sandžaci, a 1580. Bosanski ejalet.
Boj pod Banja Lukom se odigrao četvrtog augusta 1737. godine i u njemu su vojne snage sastavljene uglavnom od stanovnika Bosne uspjele da poraze vojsku Habsburške monarhije (Austrije).
Habsburška monarhija se 1737. uključila na strani Rusije u rat koji je ova još 1735. godine povela protiv Osmanskog carstva. Ove dvije države su planirale i potpuno potiskivanje Osmanskog carstva iz Evrope.
Hećim-oglu Ali Paša, bosanski vezir je saznao za namjere Habsburga i u Travniku okupio tadašnje vodeće predstavnike bosanskog plemstva. Tamo je donijeta odluka da se napadačima pruži otpor.
Preko 17.000 austrijskih vojnika pod komandom princa Hildburghausena je 27. jula 1737. godine došlo pod Banju Luku i stavilo je pod opsadu. Dok je trajala opsada prema Banjoj Luci se ubrzano kretala vojska sastavljena od domaćeg stanovništva Bosne. Stigavši četvrtog augusta do Banje Luke, u pet juriša bosanske snage su do nogu potukle Habsburšku vojsku.
Boj pod Banja Lukom je pokazao bosanskom plemstvu da se i bez podrške sultana iz Istanbula mogu suprostaviti neprijateljima sa druge strane granice i nanijeti im teške poraze. Ona će biti jedan od ključnih faktora koji će dovesti do jačanja lokalnih ajana u Bosni i svijesti o posebnosti Bosne u odnosu na Osmansko carstvo.
Profesor Enes Pelidija je Boj pod Banja Lukom u svojoj knjizi "Banjalučki boj iz 1737 uzroci i posljedice", opisao kao jedan od prijelomnih trenutaka za kasnija dešavanja koja su se vremenski mjerila u desetljećima i stoljećima.
Husein kapetan Gradašćević, Zmaj od Bosne
Jedna od dugoročnih posljedica Bitke kod Banja Luke je bila ta što je ona stvorila plodno tlo da se u historijskom razvitku javi ličnost kao što je Husein kapetan Gradaščević.
Pod Husein kapetanom Gradaščevićem Bosna se barem na par mjeseci 1831. i 1832. godine našla nakon više od tri stoljeća faktički oslobođena tuđinske vlasti.
Dok su potpuni motivi i ciljevi pobune koju je pokrenuo Husein-kapetan predmet historiografske debate, neosporna je činjenica da je upravo pod njegovim vodstvom iz Bosne i dobrog dijela Hercegovine bila protjerana strana vlast.
Nesloga domaćeg plemstva, vanjskopolitičke oklonosti i snaga Osmanskog carstva doveli su do toga da pokret Huseina-kapetana Gradaščevića bude poražen, ali ne prije žestokog otpora i nekoliko izvojevanih pobjeda.
U julu 1831. je vojska bosanskog ejaleta na Kosovu teško razbila Osmansku vojsku koju je vodio veliki vezir Rašid-paša i koji je i sam bio ranjen. Nakon obećanja da će sultan prihvati bosanske zahtjeve, bosanska vojska se povukla u Bosnu.
Obećanje nije ispoštovano i četvrtog juna 1832. godine odigrao se konačni obračun. Vojska koju je vodio Husein-kapetan je poražena nakon što su u pomoć osmanskoj vojsci stigli odredi iz Hercegovine pod komandom Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Ćengića.
Ovim porazom ugašene su nade da će Bosna uspjeti da izbori najmanje autonomni status u okvirima Osmanskog carstva kakav je već garantovan Srbiji. Ipak, Husein-kapetan Gradaščević se svojim likom i djelom svrstao u red ličnosti čiji simbolički značaj čak i nadvisuje njegovo historijsko djelo.
Otpor Austro-Ugarskoj okupaciji
Austro-Ugarska je na Berlinskom kongresu u članu 25. dobila pravo da okupira i upravlja provincijama Bosnom i Hercegovinom. Veći dio stanovnika Bosne i Hercegovine nije bio spreman da se pomiri sa time da se u nekom tako dalekom gradu, bez njenih predstavnika, odlučuje o sudbini Bosne i Hercegovine.
U Beču je čak u nekim krugovima vladalo mišljenje da će za zauzimanje Bosne i Hercegovine biti potrebna četa vojske i fanfare. Jako su se prevarili. Na kraju je u gušenju otpora, Austro-Ugarska morala da angažuje trećinu svojih vojnih snaga.
U Sarajevu je osnovan Narodni odbor koji je 27. jula zbacio Osmansku vlast nad Bosnom i Hercegovinom. Organizovana je i naroda vlada i odlučeno je da se pruži otpor osvajačkim trupama.
Na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine vođene su teške borbe, ali domaće stanovništvo je imalo malo šansi protiv dobro opremljene i obučene vojske jedne evropske velesile.
Sarajevo je okupirano 18. augusta, ali čitava teritorija Bosne i Hercegovine okupirana je tek 20. oktobra 1878. Treba istaći da iako su većinu otpora činilo muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine u njemu je učešće uzelo i katoličko i pravoslavno.
New York Times je 1880. godine napisao: "Bošnjaci 1878. nisu imali racionalne šanse da slome Austriju, ali su se uprkos tome borili":
Drugi svjetski rat - obnova državnosti Bosne i Hercegovine
Konačno, u Drugom svjetskom ratu su stanovnici Bosne i Hercegovine su u najtamnijem trenutku Evrope i njene slobode, uspjeli da pronađu dovoljno snage da obnove državnost Bosne i Hercegovine i stave je na pravu stranu historije.
Put do obnove državnosti nije bio lagan i pravolinijski. U Komunističkoj partiji Jugoslavije su postojali izrazito snažni glasovi koji su smatrali da Bosna i Hercegovina ne treba biti republika u potpunosti ravnopravna sa Srbijom, Slovenijom i Hrvatskom.
Ipak, zajednički nastup Avde Hume i Rodoljuba Čolakovića uz podršku Edvarda Kardelja je bio dovoljan da Josip Broz Tito donese konačnu odluku u korist ravnopravnosti Bosne i Hercegovine.
Upravo su odluke ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a omogućile da Bosna i Hercegovina 49 godina nakon što je obnovila državnost u trenucima krupnih geopolitičkih promjena od Međunarodne zajednice bude priznata kao nezavisna država, članica Ujedinjenih nacija.
Nezavisna i suverena Bosna i Hercegovina
Građani Bosne i Hercegovine su demokratski izglasali nezavisnost prvog marta 1992. godine, a onda su od gotovog čitavog svijeta bili ostavljeni da sami svojom žrtvom brane ne samo svoju domovinu nego i vrijednosti demokratije i slobode u koje se svijet licemjerno zaklinjao.
Historijski put Bosanaca i Hercegovaca bio je težak i neizvjestan, ali su mnogobrojne vjekovne žrtve za snove o slobodi u raznim oblicima u skladu sa vremenom na kraju dovele do nezavisne i međunarodne priznate Bosne i Hercegovine.
Izborena nezavisnost i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine su historijska, pravna i politička činjenica koja ostaje vječno zapisana, a sve ostalo su kakofonični zvukovi koji će završiti na smetljištu historije. Historijski procesi su neumoljivi, a oni koji im se suprostave će dugoročno završiti pod njihovim točkovima, dok će Bosna i Hercegovina i dalje postojati.
