Prvih šest dana rata u Iranu koštalo je Sjedinjene Američke Države 12,7 milijardi dolara
Prvih šest dana rata u Iranu koštalo je Sjedinjene Američke Države 12,7 milijardi dolara, no Pentagon sada traži čak 200 milijardi dolara za finansiranje vojnih operacija. Cijena nafte od 125 dolara po barelu više nije fantazija Irana ili Rusije. Ras Laffan, krunski dragulj Katara i najveće svjetsko postrojenje za ukapljeni prirodni plin, možda se neće u potpunosti ponovo otvoriti pet godina, uz godišnji trošak od 20 milijardi dolara.
Druga zapaljiva naftna skladišta u Perzijski zaljevu, od Bahreina do Abu Dabija, izložena su iranskim jeftinim bespilotnim letjelicama. Tome treba dodati i ljudsku cijenu od 18.000 ranjenih civila i više od 3000 ubijenih samo u Iranu, piše The Guardian.
Upozorenja i odmazda
Režim u Teheranu, boreći se za opstanak, dugo je upozoravao da će, ako bude napadnut, uzvratiti udarom gađanjem američkih baza u regiji. Ipak, činilo se da je američki predsjednik Donald Tramp bio iznenađen kada se to dogodilo. Očvrsnuo decenijama izolacije i osuda, pokojni vrhovni vođa Ali Hamenei rekao je početkom februara: "Amerikanci bi trebali znati da će, ako započnu rat, to ovaj put biti regionalni rat."
Iran je također poručio da će nova faza sukoba započeti ako budu napadnuta njegova energetska postrojenja. Ali Laridžani, ubijeni iranski šef sigurnosti, to je izričito prenio zaljevskim državama i pokušao ih uvjeriti da njihov nacionalni interes nije u svrstavanju uz Izrael. No u srijedu mu je priređen "mučenički sprovod" dok je Iran napadao Ras Laffan.
Eskalacija kao najveće oružje
Iranski režim nema grižnju savjesti zbog eskalacije rata. Štaviše, njegova spremnost da to učini njegovo je najveće oružje. Jedan iranski zvaničnik upozorio je ove sedmice: "Pripremljene su i druge karte koje će ući u igru u pravom trenutku." To se vjerovatno odnosi na postrojenja za desalinizaciju u Zaljevu, središte krhkog ekosistema regije.
Međunarodne reakcije i američki bijes
Iransko vodstvo, koje nema šta izgubiti, koristi asimetričnu prednost straha. Naprimjer, za Evropljane poput italijanske premijerke Đorđe Meloni, glavna briga su recesija i masovni priliv izbjeglica iz razorenog Irana.
Ona kaže da bi se Evropa trebala pripremiti za zatvaranje svojih granica. Jednako tako, slanje ratnih brodova za ponovno otvaranje Hormuški tjesnaca evropskim se liderima čini opterećeno političkim rizicima.
Tramp sada možda poziva na "zajedničke napore" kako bi se osigurala sigurnost moreuza, ali od Evrope se traži da eskalira rat o kojem nije bila konsultovana i čije je posljedice predvidjela. U Bijeloj kući, američki predsjednik je navodno "ljući nego ikad prije". Bijesan je na svoje evropske saveznike, koje smatra kolebljivima i nezahvalnima, te na svoje kritičare iz pokreta MAGA.
Bijesan je i na Tulsi Gabard, svoju direktoricu nacionalne obavještajne službe, zbog svjedočenja pred Kongresom da Iran ne obnavlja svoja postrojenja za obogaćivanje urana, kao i na potpredsjednika Džej Di Vensa, čija šutnja govori mnogo.
Pukotine u savezništvima
Čak je i njegova popularnost među populističkom evropskom desnicom pod pritiskom. Tino Krupala, kopredsjednik njemačke Alternative für Deutschland, požalio se: "Tramp je počeo kao predsjednik mira, a završit će kao predsjednik rata."
Što je još gore, američki savez s Izraelom, stijena na kojoj je rat pokrenut, stvara mu probleme sa zaljevskim državama i otkriva razilaženje u izraelskim i američkim ciljevima. Tramp je povukao svoju tvrdnju da ga Izrael nije konsultovao o napadu na iransko plinsko polje Južni Pars, napadu za koji su zaljevske države tražile da se ne desi jer bi doveo do iranske odmazde.
Tramp je u četvrtak rekao: "Rekao sam mu [Benjamin Netanjahuu] da to ne radi. Odlično se slažemo, sve je koordinirano. Ali povremeno će uraditi nešto i, ako mi se to ne sviđa, kažem mu da to nećemo uraditi." Ali to je bio drugi put u sedmici da se činilo kako Izrael ima drugačiji spisak odobrenih ciljeva od SAD-a.
Ranije u ratu Izrael je bombardovao četiri velika skladišta goriva oko Teherana, uzrokujući pad crne kiše nad gradom. Čini se da je diplomatija zapala u slijepu ulicu. U britanskoj ambasadi u Teheranu jedini je stanovnik pas, i to s tri noge. Na diplomatskim ručkovima u Londonu vode se turobni razgovori o izlaznim strategijama, ali malo ko može predložiti onu koju bi Tramp bio spreman prihvatiti.
Kako bi rat mogao završiti?
Postoje tri opcije: dugotrajan i iscrpljujući sukob koji završava iranskom kapitulacijom; jednostrano Trampovo proglašenje pobjede; ili sporazum – veliki ili mali, regionalni ili bilateralni, sveobuhvatan ili ograničen – koji okončava borbe. Za Simon MekDonalda, bivšeg stalnog sekretara britanskog Ministarstva vanjskih poslova, pobjedu SAD-a i Izraela ne treba otpisati.
Rekao je odboru Dom lordova: "Prema onome što vidim u Iranu, zemlja koja ostvaruje svoje ciljeve je Izrael... Ovo je kulminacija životnog plana. Moglo bi uspjeti."
U drugoj opciji, Tramp bi mogao proglasiti pobjedu i jednostavno otići, tvrdeći da je uništio ili umanjio sposobnost Irana da ponovo prijeti regiji. Bilo je trenutaka kada se činilo da je spreman na taj korak, kada je tvrdio da je uništenje iranske mornarice, nuklearnog programa, sigurnosnog aparata i lansera balističkih projektila završeno.
Izrael, koji sada lobira za slanje kopnenih snaga, ne bi imao izbora nego prihvatiti njegovu procjenu. Gdje se nalazi iranski visoko obogaćeni uran ostalo bi nepoznato, granice američke zračne moći bile bi potvrđene, a Hormuški moreuz, koji je na najužem mjestu širok samo oko 34 kilometra, i dalje bi bio usko grlo za promet tankera. No to pretpostavlja da je Iran spreman pristati na tu farsu.
Asli Ajdintasbas, saradnica instituta Brookings Institution u Vašingtona, rekla je: "Došlo je do promjene u režimu, ne do promjene režima, a ta promjena bila je nagore..."
Zapanjujuće je da reformisti poput Mohamad Katamia tvrde da je atentat na Laridžanija unazadio izglede za mir.
Konačna opcija – mir
Konačna opcija je deeskalacija praćena mirom. Taj mir mogao bi biti onaj u kojem se svim stranama unaprijed pokaže "cijeli balet" – fraza koju ponekad koristi britanski savjetnik za nacionalnu sigurnost Džonatan Pauel – ili bi se mogao postići postepeno.
Badr Albusaidi, omanski ministar vanjskih poslova, koji je posredovao u osam krugova pregovora između SAD-a i Irana, iznio je racionalnu viziju u kojoj sve strane u regiji osiguravaju suštinski sporazum o nuklearnoj transparentnosti u kontekstu regionalnog ugovora o nenapadanju.
Ali Zaljev je podijeljen oko toga šta je veća prijetnja: Izrael ili Iran. Iranska spremnost da žrtvuje ekonomije Zaljeva pomaže mu da izgubi taj argument, čak i u Kataru i Turskaoj.
Ako i postoji ikakvo raspoloženje za preispitivanje vrijednosti američkih baza u Zaljevu i jesu li one postale izvor nesigurnosti, to nije očigledno. Faisal bin Farhan rekao je u četvrtak da se Iran preračunao ako je vjerovao da zaljevske države nisu sposobne odgovoriti na njegove akcije.
- Ono malo povjerenja što je postojalo potpuno je uništeno, i to na više nivoa - rekao je. Bez povjerenja, razaranje će se samo nastaviti, a Iran će dočekati Novruz – novu godinu – lišen bilo kakvog privida obnove.
Foto: Platforma X
