PALESTINSKA DILEMA Blair: Palestinci su najjeftinija valuta međunarodne diplomatije

tony
Rijetko pišem o tome, zato što sve izrečeno u javnosti obično uvrijedi nekoga. Ali objavljivanje dugo očekivanog američkog plana za mir je prilika da se napravi analiza.

Ja sam jedan od nekoliko ljudi koji još uvijek vjeruju da je stvaranje države Palestine i poželjno i ostvarivo. Većina komentatora sada o toj ideji govori uz šupalj smijeh. Mnogi Izraelci i Palestinci su odustali od toga. Ja nisam, zbog svog uvjerenja – možda iracionalnog – da razum na kraju prevlada. Izraelci ne bi željeli upravljati Palestincima vječno. Palestincima je potrebno oslobađanje od okupacije i dostojanstvo priznavanja države. A dvonacionalna država je rješenje koje ne rješava ništa. Da bi se to postiglo, bio bi potreban pristanak Izraela, što se nikada neće dogoditi. Dakle, nezavisna i suverena palestinska država ostaje jedini razuman način izlaska iz konflikta.

Mogu se sjetiti hiljadu stvari koje bi Izrael trebalo uraditi da bi učinio palestinsku državu izglednijom. Ali, istina je da će se takva država ostvariti jedino ukoliko dođe do fundamentalnog pomaka u palestinskoj strategiji.

Za mnoge u međunarodnoj zajednici, čak i postavljanje ovog pitanja u takve okvire je uvredljivo i nepravedno za Palestince. Oni duboko saosjećaju sa palestinskim pitanjem, ističući veliku razliku u bogatstvu između Izraelaca i Palestinaca, užasne uslove života u Gazi, ograničenja u svakodnevnom životu Palestinaca na Zapadnoj obali i upravu Jeruzalema.

Ali Palestincima ne treba strategija za saosjećanje. NJima je potrebna strategija za državu, a put kojim trenutno idu ih neće dovesti do toga. Njihove najveće pristalice na međunarodnom nivou su ometale razvoj ozbiljne strategije, zato što ohrabruju palestinsko liderstvo da se fokusira samo na historijsku pravdu ovog pitanja umjesto na realnost političkog okruženja u kojem pravda treba biti ostvarena. Rezolucije, gestovi podrške i retorički izrazi solidarnosti usmjereni prema Palestincima su najjeftinija valuta međunarodne diplomatije. U stvarnom svijetu tako se ne može kupiti gotovo ništa.

Da bi se ostvario politički cilj potrebno je započeti sa hladnokrvnom analizom realnosti svoje situacije. Kako bi se postiglo da dvije države žive jedna uz drugu u miru, u okolnostima u kojima jedna država već postoji i mnogo je moćnija od predložene druge države, potrebno je da se prva država osjeća sigurno u pogledu stvaranja druge, kao i da drugoj bude pružena neophodna diplomatska i politička podrška. Potreba za sigurnošću još je presudnija kada dvije države trebaju koegzistirati na malom teritorijalnom prostoru, na kojem se stanovništvo ne može lahko razdvojiti.

Pogledajmo sada palestinsku situaciju. Ostavimo po strani to ko je izraelski premijer i pretpostavimo da Sjedinjene Države imaju predsjednika koji je najviše do sada naklonjen Palestincima. Pretpostavimo, dalje, da je međunarodna zajednica još uvijek usredsređena na mirovni proces i da je inače Bliski istok u stanju mirovanja. Čak i u ovakvom idealnom okruženju, kako bi bilo kakvi pregovori mogli uspjeti, s obzirom na trenutnu zbrku u palestinskoj politici?

Palestinska država bi obuhvatila Gazu i Zapadnu obalu. Prva je pod kontrolom Hamasa, organizacije koja je još uvijek zvanično posvećena uništenju Izraela. Drugu kontrolira Fatah, koji je i sam duboko podijeljen. Hamas i Fatah se oštro suprotstavljaju jedan drugom; njihovi pregovori o pomirenju su spomenik uzajamnoj neiskrenosti. A demokratskih izbora nije bilo već 14 godina, zbog čega ne postoji pouzdan način da se utvrdi autoritet vlade u Ramali.

Nezamislivo je da bi takva fragmentirana politika mogla iznjedriti kredibilan dogovor oko države. Zato je teško i da bilo koji izraelski premijer prihvati tu državu, kao i da bilo koji predsjednik SAD insistira na njenom uspostavljanju. Palestinsko političko jedinstvo koje je u osnovi kompatibilno sa mirnom koegzistencijom sa Izraelom nije samo interesantno propratno pitanje. To je preduslov za uspjeh.

Palestinsko liderstvo se snažno protivi skorašnjem američkom planu, naročito kada je u pitanju prenos suvjereniteta Jordanske doline na Izrael i to što znatni dijelovi Istočnog Jeruzalema nisu uključeni u buduću palestinsku državu. Jarred Kushner, viši savjetnik predsjednika Donalda Trumpa, nedavno je izjavio da je plan, čiji je on autor, otvoren za pregovore. Ali do sada su Palestinci odbijali da razgovaraju o planu, pa čak i da prihvate poziv od Trampa.

To ne može funkcionirati. Učestvujte, recite zašto je plan neprihvatljiv. Naglasite šta treba promijeniti. Tražite sastanke. Zagovarajte. Posvetite se detaljima.

Postoje tri grupe ljudi koji u praksi mogu doprinijeti osnivanju države: Izraelci, Amerikanci i Arapi. Kako može osuđivanje prvih, otuđivanje od drugih i iritiranje trećih da bude održiva strategija za uspjeh? Palestinci naravno odgovaraju da su prvi i drugi pristrasni, a treći ravnodušni. Ali Palestinci ne mogu sebi priuštiti „praznu stolicu“.

U svakom slučaju, Arapi nisu ravnodušni. Njima je stalo do Palestinaca, i strastveno im je stalo do Jeruzalema. Ali oni su umorni od toga što su uhvaćeni između izazova regionalne stabilizacije i modernizacije, za šta je neophodno blisko savezništvo sa Amerikom i poboljšanje odnosa sa Izraelom, i pitanja za koje se očekuje njihova podrška ali su isključeni iz upravljanja njim.

Umjesto insistiranja na tome da Arapi ne trebaju imati ništa sa Izraelom sve dok Palestinci ne ispregovaraju mir, pametan pristup bi bio taj da se podstaknu dobri izraelsko-arapski odnosi, da se Arapi uključe u pregovore, a zatim da se iskoriste kao pomoć da bi Izraelci zauzeli bolje pozicije. Cilj bi trebalo da bude zajednički arapsko-izraelski okvir za region, čiji će dio biti i rješavanje palestinskog pitanja. To bi Izraelu pružilo uvjerenje da je mir sa Palestincima dio iskrenog regionalnog prihvatanja – ne nagrada za iznuđene ustupke, već prirodna posljedica novog duha prijateljstva.

Američki plan je bio hvaljen i osuđivan u skladu sa političkom pripadnošću. Ali to je jedini put da je neka američka administracija napravila plan koji na sto stavlja pitanja koja su predugo zanemarivana. Trenutno, taj plan predstavlja nešto što bi izraelska politika mogla podnijeti, iako palestinska politika to ne može.

Ali bez obzira na to koji plan bude primijenjen, Palestinci moraju promijeniti svoju strategiju. Inače će obrazac prethodnih decenija, tokom kojih je svaka nova ponuda bila lošija nego prethodna, biti ponovljen. Samo svojim sopstvenim rukama Palestinci će učiniti budućnost drugačijom.