Godinama prvi maj nije bio ovako lijep. Dragi Bog je iz Svojih riznica prosuo milost po Dunjaluku, pa se priroda toliko probudila da pažljivog posmatrača ostavlja bez daha.
Olistale šume, pomiješane sa zakašnjelim beharom na proljetnom suncu samo pojačavaju dekor fantastičnog proljetnog poslijepodneva.
Petak je. Svi su nekako umorni a istovremeno sretni zbog praznika. Produženog vikenda. Zbog onog dragocjenog vremena koje će provesti sa svojim najmilijim. Srcu najdražim. Svojom porodicom.
Sa izletišta se čuje vesela graja. Ljudi odmaraju. Neki slave. Neki žele svojim umornim dušama dati oduška boravkom u prirodi, diveći se savršenstvu božanskog stvaranja. Gdje god pogledaš, nemaš zamjerku. Pogled ti ode na kule od oblaka koje bezbrižno plove nebeskim plavetnilom. I pogled ti se vrati klonuo i umoran. Ali duša puna.
Ambijent današnjeg praznika i prelijepog dana, poslijepodne pokvari goropad pošasti FEMICIDA. Opet žena. Opet majka. Opet sestra. Opet sistem koji ih zaštitio nije. Danas je jedna prelijepa djevojčica na svojoj duši osjetila, kako se na samom početku života sreća u trenu sruši. Majka odlazi. Umire pred njenim očima od ruke.. svog oca. I ne može se čudom načuditi.
A još nije krenula ni u školu. Tek je život pred njom otvarao vrata i trebao joj pokazati ljepote u svoj svojoj punini. A ona je sanjala o školi. U drugaricama.
O roditeljskim sastancima, potajno se nadajući u dubini svoje djetinje duše, da će ih njena sreća spojiti ponovo. Da joj idu zajedno na roditeljske. Da se u zajedničkom ambijentu raduju njenim ocjenama.. Da će ostaviti svoje razmirice za sobom. Zbog nje. Ali nije.. Surova stvarnost i naša realnost, žrtva se ovdje nema čemu nadati. Ovdje je sistem kriv što danas imamo ovakav praznik. Danas je sistem jednu malu djevojčicu unesrećio. Jednu sredinu zavio u crno. Opet.
A nadali smo se. Da se nikad više neće ponoviti. Nizama. Tarik i Irnela. I sve one duše koje čekaju svoj smiraj u berzahskim baštama.
Danas smo pali na ispitu. Po ko zna koji put. Danas više nemamo pravo moralisati, žaliti. Danas smo posramljeni, jadni i bespomoćni. Femicid je danas, poslije duge bitke, ponovo pobijedio. I ostavio nas u sjeni indolentnosti i potpunog nemara države. Jer, vapaj žrtve za pomoć ne čuje niko.
Oprosti nam Elma. Oprosti nam djevojčice što smo ti zagorčali život.
Jedna nevina djetinja duša nas danas pita:" Zašto ja više nemam majku?"
A mi..moramo pognute glave šutjeti. Valjda će nam njena bezgrješna djetinja duša nekada oprosti.
Tekst: Elvir Peštalić
