Kad je član Predsjedništva BiH Denis Bećirović u Beču otvorio razgovor s predstavnicima bh. dijaspore i predstavio ideju Globalne mreže bh. dijaspore, to je shvaćeno kao pokušaj da se stanovništvo van granica naše zemlje okupi oko onoga što ih povezuje, a to je država BiH.
Racionalno je zaključiti da je to urađeno ne da bi ti ljudi izbrisali svoj etnički identitet, nego zato što dijele zajedničke vrijednosti, pa i interese.
Politička reakcija iz Banje Luke
Ali, očekivano, iz Republike Srpske stigao je sasvim drugačiji ton. Članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović na društvenom mreži X je poručila da "ne postoji bh. dijaspora", nego "bošnjačka, hrvatska i srpska dijaspora".
"Ako je mreža formirana pri kabinetu samo bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, onda je to mreža bošnjačke dijaspore. Nema potrebe da sami sebe obmanjujemo", napisala je Cvijanović.
Politički zgodno sročeno, jasno upućeno domaćoj publici u RS-u. Ali kad se makne sloj dnevne politike, ta priča se jednostavno ne drži činjenica, jer praksa, podaci i realnost na terenu pokazuju sasvim suprotno.
Dijasporske organizacije djeluju kao bosanskohercegovačke zajednice
U Beču, organizacija koja je ugostila Bećirovića, Consilium Bosniacum, okuplja više od 20 udruženja i nevladinih organizacija koje djeluju kao bh. zajednica u Austriji. Rade na brojnim projektima, organizuju kulturne manifestacije, pomažu djeci u obrazovanju i u suštini bave se onim što im je zadatak, a to je čuvanje identiteta države u inostranstvu.
Slične strukture postoje u SAD-u (posebno u St. Louisu i Chicagu), Kanadi, Njemačkoj, Švicarskoj i širom Evrope. Gotovo sva ta udruženja nose u imenu "Bosna i Hercegovina", a ne etničke prefikse.
Oni organizuju škole bosanskog jezika, poslovne forume, investicijske konferencije, kao i brojne humanitarne akcije.
To nisu "etničke ćelije", već žive, lokalne zajednice koje njeguju pripadnost jednoj zemlji.
Države domaćini i međunarodni partneri, kada je dijaspora u pitanju, priznaju samo državu Bosnu i Hercegovinu
Austrijska gradska uprava i savezna ministarstva već godinama sarađuju s bh. organizacijama, od kulturnih projekata do planirane izgradnje spomen-obilježja Srebrenici u Beču.
Partner u tim projektima uvijek je "bosanskohercegovačka zajednica", a ne "bošnjačka" ili "srpska" dijaspora.
Slično je i u Švicarskoj, gdje je program Diaspora for Development, koji podržava Vlada Švicarske, fokusiran je na povezivanje bosanskohercegovačke dijaspore s razvojnim projektima u BiH. U dokumentima i javnim pozivima jasno stoji: partner je Bosna i Hercegovina, a ne pojedini narodi.
Čak i u istraživanjima Svjetske banke i Evropske komisije, bh. dijaspora se tretira kao državna jedinica skup građana porijeklom iz BiH, bez obzira na vjeru, jezik ili entitet iz kojeg dolaze. Svijet jednostavno gleda državu, a ne etničke prefikse.
Među iseljenicima, naravno, postoje i udruženja koja njeguju vjerski, kulturni ili etnički identitet i to je sasvim legitimno. Ali većina ljudi u dijaspori ima složene identitete: neko je i Bošnjak i Bosanac, Hrvat iz Bosne, Srbin iz Krajine, ali prije svega građanin koji šalje pomoć u BiH, čuva bosanski jezik, ili finansira projekat u rodnom gradu.
To su ljudi koji ne žele da im bilo ko, pa ni političari iz BiH, određuju kome pripadaju.
Zato se na terenu vide rezultati koji prkose podjelama od konferencija i investicijskih foruma do zajedničkih humanitarnih akcija. Za njih, Bosna i Hercegovina nije politički entitet, nego dom.
Pa zašto onda Željka Cvijanović poteže ovu priču?
Politički gledano, priča o "nepostojećoj bh. dijaspori" služi jednostavnoj svrsi - narativu iz manjeg bh. entiteta da svaka državna inicijativa predstavlja kao prijetnju konstitutivnosti naroda.
To je stari politički refleks iz RS-a - kada nešto počne spajati ljude, pokušaj to odmah podijeliti.
Tvrdnja da "ne postoji bh. dijaspora" nije samo netačna, nego i štetna. Ona vrijeđa stvarne ljude koji svakog dana ulažu novac, energiju i ljubav u zemlju iz koje su otišli.
To su ljudi koji čuvaju bosanski jezik u Švedskoj, koji organizuju turnire u Americi, koji finansiraju škole u Goraždu i Mostaru i koji šalju pomoć bez obzira na to kome.
