Porodica iz Šapca okačila obavještenje o koroni u kući, od tog trena svi su počeli da ih ignorišu

sabac
Njima je potrebna pomoć, da im neko kupi i donese lijekove, voće, vitamine, hranu koje nemaju u svom gazdinstvu, ali niko se ne javlja


Dvoje od šestoro ukućana porodice Jekić iz Pocerskog Metkovića, kod Šapca, pozitivno je na koronavirus i liječe se kod kuće. Osam posljednjih dana cijela porodica je u izolacijii svakim danom im je sve teže, na šta je u objavi na Facebooku ukazala Zorica Zlatarić kada je poručila da su njihove zalihe hrane i lijekova na izmaku.

- Danas nemamo hljeba za ručak - napisala je ona i na kraju razočarano dodala "niko ne zove i ne donosi pomoć".

U razgovoru za srbijanske medije Zorica priča da post, koji je vrlo brzo na Facebooku komentarisalo i podijelilo više od 300 ljudi, nije objavila samo zbog zabrinutosti za zdravstveno stanje brata i snahe, koji su inficirani koronavirusom. Imala je namjeru, kaže, da sa poznatim i nepoznatim ljudima na društvenoj mreži podijeli osjećanja samoće i bespomoćnosti u kojoj se nalazi njena porodica.

- Svima nama je naređeno da ne smijemo da mrdnemo iz kuće. Provjeravaju telefonom, dolazili su kući da vide da li poštujemo izolaciju.S druge strane, mnogo ljudi mene poznaje, kao i cijelu moju porodicu, dosta njih su meni ranije obećavali pomoć, a sada smo ostali sami i nikoga nema da nam se javi i interesuje kako smo, da li nam je nešto potrebno - kaže Zorica.

Provoditi vreme u izolaciji, u malom selu, gdje komšije nisu blizu, u kojem nema apoteke, a radi samo jedna skromno snadbjevena prodavnica - nije lako. Njima je potrebna pomoć, da im kupi i donese lijekove, voće, vitamine, hranu koje nemaju u svom gazdinstvu. U ovom malom selu nije lako ček ni hljeb nabaviti svakog dana.

- Nije problem u novcu. Ali je strašan osjećaj usamljenosti, napuštenosti, da te se niko za osam dana ne sjeti, da te pozove, pita da li je neka pomoć potrebna. Žalosno je i teško kada nemaš na koga da se osloniš. Komšije nisu blizu, jednom najbližem susjedu je majka u bolnici jer je zaražena koronavirusom, u selu ima je još porodica u izolaciji, ima bolesnih, normalno je i što se ljudi plaše kontakata sa oboljelima. Svi su se zatvorili u sebe, pa koga da pozovem da nam pomogne - pita se Zorica.

Iako skromno žive, kao i svako seosko gazdinstvo, Jekići su imali zalihe hrane u zamrzivaču, koje se lagano smanjuju. Obrađuju zemlju, imaju stoku i živinu, pristiglo je i sezonsko povrće u bašti. Zorica pojašnjava da se nije uplašila da mogu ostati gladni, ali da je zabrinuta što ne mogu da nabave nove količine lijekova za brata i snahu, kao i lijekove koji su potrebni staroj majci.

- Nadamo se da nam brat i snaha nisu u međuvremenu prenijeli virus. U skromnoj kući u kojoj svi zajedno živimo njih dvoje nisu mogli da budu potpuno izolovani. Ni poslovi na imanju nisu mogli sami da se završe, radili su sve po dvorištu, tjerali nas od sebe, ali ko zna da li je to dovoljno da i mi ne obolimo - kaže Zorica.

Podjednako, koliko i (opravdani) strah od infekcije cijele porodice koronavirusom, Zoricu Zlatarić je zabrinulo i razočaralo nikad veće odsustvo empatije i solidarnosti. Kada su, posle objave na Facebooku počele da pristižu poruke podrške i ponude za pomoć, ogorčena je malo manje.

Sebi i svima postavila je pitanje: da li je alarmiranje preko društvenih mreža jedini put do pomoći i podrške?

Izvor: