Zlatno doba globalizacije i prosperiteta trajalo je otprilike od 1980. do 2015., ali to doba je zauvijek gotovo, a globalizacija je u svojoj finalnoj fazi.
Zeihan, bivši analitičar američke sigurnosno-konzultantske kompanije Stratfor i autor nekoliko knjiga, ovu teoriju razložio je u svojoj najnovijoj knjizi zlokobnog naslova: “Kraj svijeta je samo početak: Mapiranje kolapsa globalizacije”.
U tom kontekstu, ruska invazija na Ukrajinu mogla bi se u budućim historijskim knjigama voditi upravo kao početak kraja starog svjetskog poretka – ili povratak na “staro normalno”, ali na ono prije “kraja historije” koji je politolog Francis Fukuyama predvidio na kraju Hladnog rata.
A tog perioda ne bi bilo da SAD, u trenutku svoje najveće moći, nije odlučio “podmititi” ostatak svijeta. To se dogodilo nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu kad je ponudio ključnim saveznicima pristup jedinom tada funkcionalnom industrijaliziranom tržištu (onom vlastitom), s režimom slobodne trgovine morima koji je nadzirala jedina mornarica koja je to bila u stanju (njegova vlastita) i sigurnosnim garancijama.
“Ono što smatramo normalnim ustvari je najiskrivljeniji trenutak u ljudskoj historiji”, piše Zeihan u svojoj knjizi koja je očito izazvala popriličan odjek. Osim što je završila na listi bestselera New York Timesa, o njoj su pisali Washington Post i Fox Business, a u međuvremenu je autor gostovao na nizu podcasta.
Kraj slobodne globalne trgovine koju je SAD osiguravao 70 godina
SAD je usto pomogao zemljama koje je upravo porazio, kao i drugima koje su razorene u ratu, da se obnove i podignu na noge. Te su zemlje zauzvrat morale podržati SAD u Hladnom ratu protiv glavnog rivala, Sovjetskog Saveza. Na taj su način dotad ekonomski marginalne ili nesigurne zemlje dobile mogućnost razviti se, pa i postati ekonomske sile poput Kine, ili barem zgrnuti bogatstvo od svojih prirodnih resursa poput Saudijske Arabije.
Kako Zeihan objašnjava razgovoru za podcast Triggernometry, radilo se o spajanju mnoštva manjih, lokalnih ekonomskih sistema u jedan golemi, globalni, u kojem “bilo ko može uvoziti i izvoziti bilo šta bilo kome bilo kada”.
“To nam je dalo globalnu poljoprivredu, to nam je dalo globalnu energiju i financije, to nam je dalo globalne industrijske opskrbne lance i na kraju stvorilo svijet kakav poznajemo. Ali sad se deglobaliziramo iz niza razloga i idemo natrag u smjeru hiljada malih nepovezanih sistema”, kaže Zeihan.
Prema njegovoj teoriji deglobalizacije, u budućnosti ćemo imati regionalne trgovinske zone koje će osiguravati regionalne sile, dok će prekooceanski opskrbni lanci postati daleko nepouzdaniji, nesigurniji i skuplji nego danas, prije svega zato što ih SAD neće više osiguravati.
Demografski kolaps: “Ne ponestaje nam djece, ponestaje nam odraslih”
U isto vrijeme, globalizacija je omogućila daleko veću urbanizaciju nego ranije, a urbanizacija je dovela do dramatičnog pada nataliteta, budući da su djeca na selu “besplatna radna snaga”, dok su djeca u gradu “vrlo skupa navika”.
“Ne ponestaje nam djece, to se dogodilo prije 40 godina. Ponestaje nam odraslih. Nalazimo se u sve bržem populacijskom slomu”, upozorava Zeihan, ističući onu ključnu varijablu koja se tako često zanemaruje ili uzima zdravo za gotovo u ekonomskim analizama.
Jer eksplozivni rast globalnog stanovništva i donedavni rast u razvijenim zemljama, koji još traje isključivo zahvaljujući masovnom useljavanju, stvara lažni dojam da će se taj rast nastaviti. A ako pogledamo “ispod haube”, reći će ovaj analitičar, vidjet ćemo da udio djece i mladih u tim populacijama rapidno pada, a postotak starih raste.
Demografski kolaps razvijenih zemalja znači da neće više imati ni dovoljno radnika ni dovoljno potrošača, što čini trenutni ekonomski model dvostruko neodrživim, po njegovom mišljenju. U Americi, generacija baby boomera (rođenih nakon 2. svjetskog rata) upravo odlazi u penziju, a svaka iduća generacija je sve manja. Ipak, SAD izvlači to što ima daleko veću generaciju milenijalaca (rođenih od 1981. do 1996.) nego druge razvijene zemlje.
Kolaps globalnog prehrambenog, energetskog i tech sektora
“Vjerovatno ćemo doseći 8 milijardi iduće godine, ali nikad nećemo doseći 9 i nakon toga će uslijediti sve brži pad”, prognozira Zeihan i dodaje da će opadanje radne snage utjecati i na višestruki rast cijena kredita, odnosno kapitala koji je ionako u nestašici.
Unatoč negativnim aspektima, on ne spada među mislioce koji zazivaju kraj globalizacije kao nešto poželjno. Dapače, on bez uvijanja kaže da će kraj globalizacije biti “katastrofa za većinu svijeta”, budući da se većina zemalja na svijetu “ne može sama prehraniti niti snabdijevati gorivom, bilo bez direktnog uvoza ili bez uvoza onoga što im je potrebno da bi se sami prehranili i snabdijevali gorivom”.
Ovaj autor prognozira da će nestašice hrane biti globalne i zahvatiti milijarde ljudi; trgovina industrijskim proizvodima će biti gotova na način koji će uništiti tech sektor, a doći će i do kolapsa prenosa energenata iz jedne regije u drugu, što je Evropa već upoznala s ruskim prekidom dotoka plina.
Uza sve to, Zeihan predviđa i ozbiljnu i dugotrajnu nestašicu umjetnih gnojiva na globalnom tržištu, iz više razloga. Kina je zabranila izvoz fosfata od kojeg se radi jedna vrsta umjetnog gnojiva. Rat u Ukrajini i zapadne sankcije Rusiji zbog njene agresije utjecali su na izvoz gnojiva baziranog na potaši (kalijevom karbonatu), iako gnojiva i hrana nisu direktno obuhvaćeni sankcijama. A dušična gnojiva pogođena su cijenama prirodnog plina.
Inflacija: rat, sankcije, net zero i nestašica radne snage
“Bez gnojiva 2022. možda neće biti dovoljno hrane 2023.”, upozorio je i glavni sekretar UN-a Antonio Guterres u Istanbulu pri potpisivanju rusko-ukrajinskog sporazuma o deblokadi crnomorskih luka za izvoz žita, gnojiva i drugih poljoprivrednih proizvoda.
Jedan od uzroka dramatičnog porasta cijena i životnih troškova kojem svjedočimo je, tvrdi Zeihan, ekološka politika “net zero”, odnosno nultih emisija ugljičnog dioksida koji izaziva globalno zatopljenje. Argument za to mu je da zasad naprosto nemamo dovoljno naprednu tehnologiju baterija, odnosno jeftinog i dugotrajnog skladištenja električne energije, da bi ta politika bila ekonomski izvediva.
Posljedica su više cijene i nestašica energije. No suprotnom uobičajenim interpretacijama, Zeihan kao najveći uzrok inflacije identificira nestašicu radnika koja će uskoro postati kritična.
Što se gubitnika deglobalizacije tiče, Zeihan nema sumnje – na prvom mjestu je Kina koja “neće preživjeti ovo desetljeće kao industrijska sila, a vjerovatno ni kao ujedinjena zemlja”. Stopa nataliteta je u Kini pala toliko oštro (od 2.6 djece po ženi krajem osamdesetih do 1.3 djeteta 2020. i 1.15 lani) da će se stanovništvo prepoloviti do 2050., prema jednoj projekciji.
A kineski komunistički režim sada, tvrdi Zeihan u razgovoru za podcast Modern Wisdom, pomalo javno priznaje ono na što se već godinama sumnja – da su na recentnim popisima preračunali stanovništvo za oko 100 miliona ljudi koji se ustvari nikad nisu rodili, odnosno da trenutno imaju oko 1.3, a ne 1.4 milijardu ljudi. To bi značilo da je već dosegla svoj vrhunac i da ju je Indija pretekla kao najmnogoljudnija zemlja na svijetu.
Zeihan: Kina je počinila nacionalno samoubistvo politikom jednog djeteta
“Njihova tačka bez povratka bila je prije 30 godina. Ovo nije novost. Kombinacija najbrže urbanizacije koju je čovječanstvo ikad vidjelo s politikom jednog djeteta u isto vrijeme bila je nacionalno samoubistvo i sad umiru”, zaključuje Zeihan: “Oni više nemaju radnu snagu koja je kompetitivna u ijednom industrijskom sektoru. Nema proizvoda koji se pravi u Kini, koji se sad ne može proizvesti jeftinije negdje drugdje.”
Iako se raspad kineske države čini nezamislivim, s obzirom na to da se radi o jednoj od najstarijih civilizacija na planetu, Zeihan ističe da je njena historija mnogo nestabilnija nego što se čini.
“Han Kinezi su vladali populacijom (današnje) Kine samo oko 300 godina”, kaže Zeihan u intervjuu za Times Radio: “Pola tog vremena bilo je pod Mongolima, a pola od ostatka je bilo nakon 1945., kad su Amerikanci poslali Evropljane i Kineze kući.”
“Amerikanci su pozvali Kineze u globalizirani svijet sedamdesetih da bi ih okrenuli protiv Rusa, i to je stvorilo Kinu koju znamo – Kinu bez sigurnosnih prijetnji, Kinu s pristupom sirovinama i svjetskim tržištima. To je umjetni konstrukt u umjetnom okruženju u najnetipičnijem periodu ljudske historije”, poentira ovaj geopolitički analitičar.
Kina je podigla ograničenje na dvoje djece 2015., a odnedavno na troje, ali je to prekasno za preokret ovog dramatičnog trenda. U usporedbi s njom čak je i Rusija, koja je imala demografski kolaps nakon raspada Sovjetskog Saveza, u relativno boljoj situaciji.
Zeihan: Rusija će se vjerojatno raspasti do sredine vijeka
“Ruska demografija je u lošem stanju i dovest će do raspada ruske države u ovom vijeku, vjerovatno oko sredine vijeka, ali (pad) nije tako rapidan, jer se urbanizirala i industrijalizirala samo djelomično”, ocjenjuje Zeihan i sugerira da Rusija pokušava sebi kupiti vrijeme upravo osvajanjem susjednih zemalja – konkretno Ukrajine. Povrh toga, Rusija je glavni svjetski izvoznih fosilnih goriva i drugih prirodnih sirovina, dok je Kina uvoznik.
“Najvjerojatniji ishod je da Kina naprosto implodira. Znači li to da ne može doći do rata? Naravno da ne. Kad zemlje umiru, nikad ne znaš šta će napraviti”, naglašava Zeihan, ali izražava skepsu prema mogućnosti invazije na Tajvan budući da bi rat s Amerikom i međunarodne sankcije samo ubrzale njen kolaps.
Ali azijska velesila nije jedina koja bi mogla potonuti u deglobalizacijskim previranjima. Njemački industrijsko-izvoznički model koji ju je učinio najmoćnijom ekonomijom u Evropi (i četvrtom na svijetu) također je, izgleda, neodrživ.
Rusija ubrzava kraj njemačkog ekonomskog modela
“Njemački sistem ima četiri stupa podrške i ne radi bez sva četiri. Broj jedan, jeftine zalihe energenata iz Rusije. To je jedino mjesto odakle Nijemci mogu dobiti te stvari jeftino i to je temelj za njihovu tešku industriju koja im pruža sirovine za njihovu srednju i laku industriju. Ako se nešto dogodi na najnižem nivou, ne samo da ostaju bez struje, nego više nemaju sirovine za proizvodnju plastike, čelika ili bilo čega drugoga”, napominje Zeihan.
Plinovod Sjeverni tok 1, na koji otpada trećina uvoza ruskog plina u EU i koji je Rusija zatvorila u julu, vratio se u funkciju nakon 10 dana, ali na samo 40 posto ukupnog kapaciteta. Mnogi već upozoravaju da bi Rusija mogla potpuno prekinuti dotok plina ove zime i ostaviti EU, a pogotovo Njemačku, da se smrzava, uz recesiju i daljnje divljanje cijena.
Cilj Vladimira Putina iza ovih pritisaka je jednostavan, po Zeihanu – natjerati Njemačku da se povuče iz NATO-a, službeno ili u praksi, tako da zaustavi slanje vojne pomoći Ukrajini preko svog teritorija: “Tako da se Nijemce tjera da izaberu žele li biti industrijalizirani i neutralni ili deindustrijalizirani i zapadni. Nije baš zabavna debata.”
Drugi stub je, opet, demografija – Nijemci su, navodi Zeihan, populacija koja najbrže stari u Evropi i među prvih 5 na svijetu. I njima najbrojnija generacija odlazi u penziju u ovom desetljeću, a svaka iduća bit će sve manja, što čini trenutni model neodrživim.
I zaista, predsjednik Saveza njemačkih udruga poslodavaca (BDA) Rainer Dulger nedavno je izjavio da im godišnje treba najmanje 500 hiljada novih kvalificiranih radnika kako bi ekonomija nastavilo funkcionirati. Dulger zahtijeva da se useljavanje stranih radnika olakša i poveća, no pitanje je može li Njemačka privući toliki broj kvalificiranih radnika.
Relativni pobjednici: SAD, Velika Britanija, Meksiko, Australija…
Treći stub su druge evropske zemlje poput Poljske, Češke, Rumunije ili Ukrajine, jer “uspješan proizvodni sistem zahtijeva različite stadije proizvodnje s različitom radnom snagom različitih vještina i cijene”, nastavlja Zeihan. A četvrti stub je sama globalizacija, budući da je njemačka industrija izvozno orijentirana.
“Njemački ekonomski model ne može preživjeti dvadesete (ovo desetljeće), a Rusija će odlučiti hoće li preživjeti 2022.”, rezimira i dodaje da će povući i druge ekonomije srednje i istočne Evrope sa sobom.
Ipak, neće svi biti gubitnici u ovoj historijskoj tranziciji. Po Zeihanovom viđenju, SAD će biti u najboljoj – ili barem najmanje lošoj demografskoj, kao i ekonomskoj situaciji u nadolazećem razdoblju, budući da nije investirao preveliki dio svoje ekonomije u globalizirane sisteme. U Evropi bi najbolje mogle proći Velika Britanija i Francuska, a u ostatku svijeta zemlje poput Turske, Argentine, Meksika, Kanade i Australije.
Zemlje će, u suštini, imati tri opcije: čvrsto se vezati uz moćniju silu poput SAD-a, postati samostalni regionalni igrač ili naučiti živjeti bez onoga što je globalizacija donijela. A to za neke zemlje znači da će njihovo stanovništvo doslovno gladovati.
Reći da je Zeihanova vizija budućnosti tmurna bio bi popriličan eufemizam. Radi li se o još jednom proroku propasti civilizacije ili je zaista na vrijeme uočio znakove za uzbunu na koje kolektivno zatvaramo oči, vrijeme će pokazati. U svakom slučaju, nećemo moći reći da nismo upozoreni.
