Institut za istraživanje genocida Kanada objavio je na svojoj Facebook stranici autorski tekst Murata Tahirovića pod naslovom „Hronologija beznađa – Kako je domaće pravosuđe sahranilo hašku pravdu“, u kojem se iznose teške kritike na račun rada pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine u predmetima ratnih zločina.
Tahirović u tekstu upozorava da se poraz pravde u Bosni i Hercegovini ne događa naglo i spektakularno, već tiho – kroz dugotrajne istrage, promjenu prioriteta, prebacivanje predmeta između tužilaca i arhive ispunjene neriješenim slučajevima.
Kako navodi, Haški tribunal je u relativno kratkom periodu uspio procesuirati veliki broj najodgovornijih političkih i vojnih lidera, dok su domaće institucije, nakon preuzimanja predmeta, postepeno izgubile fokus na najsloženije slučajeve.
Predmeti s Haške „A liste“ nestali iz fokusa
Posebna pažnja u tekstu posvećena je takozvanoj Haškoj „A listi“, koja je obuhvatala predmete za koje su međunarodni tužioci procijenili da postoji dovoljno dokaza za pokretanje postupaka protiv približno 850 osoba osumnjičenih za ratne zločine.
Tahirović tvrdi da je nakon usvajanja prve Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina 2008. godine nastavak rada na tim predmetima prestao biti prioritet.
Umjesto procesuiranja predmeta koji su predstavljali nastavak haških istraga, prema njegovim navodima, sve veći značaj dobili su slučajevi koji su pristizali iz Beograda, a djelimično i iz Zagreba.
Istovremeno, javnosti je, kako ocjenjuje, predstavljana statistika o broju podignutih optužnica i riješenih predmeta, čime je stvaran privid uspješnog rada.
„Ali statistika i pravda nisu isto“, jedna je od ključnih poruka teksta.
Cjepkanjem predmeta gubio se kontekst zločina
Autor smatra da je razbijanjem velikih i složenih predmeta na više manjih postupaka nestajala mogućnost dokazivanja organizovanog i sistemskog karaktera zločina.
Umjesto da se pred sudovima utvrđuje odgovornost političkih, vojnih i policijskih struktura, procesuirani su izolovani događaji i pojedinačni izvršioci.
Na taj način su, prema Tahirovićevom mišljenju, iz sudskih postupaka postepeno nestajali širi kontekst, komandna odgovornost i dokazi o načinu na koji su zločini planirani, koordinirani i provođeni.
Posebno kritikuje odlazak stranih tužilaca i sudija iz domaćih pravosudnih institucija, navodeći da je nakon toga Tužilaštvo BiH prestalo biti usmjereno na procesuiranje najodgovornijih osoba.
Rotacije tužilaca kao „administrativno ubistvo predmeta“
Jednim od najvećih problema Tahirović smatra česte promjene tužilaca koji rade na složenim predmetima ratnih zločina.
Prema njegovim navodima, žrtve i svjedoci godinama sarađuju s jednim tužiocem, a kada predmet dođe pred fazu podizanja optužnice, on se dodjeljuje drugom tužiocu, koji se zatim mora ponovo upoznavati s hiljadama stranica dokumentacije.
Kao primjer navodi predmet „Vranica“, koji se odnosi na ubistvo pripadnika komande Četvrtog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u Mostaru. Prema tekstu, predmet je dodijeljen petom tužiocu po redu, kojem bi mogla biti potrebna skoro godina samo da prouči dokumentaciju.
Autor upozorava da takva praksa produžava postupke do trenutka kada svjedoci, osumnjičeni i optuženi više nisu živi, nakon čega predmeti ostaju bez sudskog epiloga.
Srbija i Hrvatska kao utočište bjeguncima
U tekstu se problematizira i pitanje osoba optuženih ili osumnjičenih za ratne zločine koje žive u Srbiji i Hrvatskoj, koristeći dvojna državljanstva i nemogućnost izručenja Bosni i Hercegovini.
Tahirović tvrdi da su Beograd i Zagreb postali svojevrsne sigurne kuće za bjegunce od pravde, dok su protokoli o regionalnoj pravosudnoj saradnji u velikom broju slučajeva ostali bez stvarnog rezultata.
On iznosi ocjenu da se dokazi dostavljeni susjednim državama minimiziraju, da se pojedini postupci preuzimaju samo formalno ili da se potpuno zaustavljaju uz obrazloženje zaštite nacionalnih interesa.
„Pravda je prestala biti prioritet“
Zaključujući tekst, Tahirović navodi da domaće pravosuđe nije zakazalo zbog nedostatka novca ili stručnih kapaciteta, već zbog sistemskog pristajanja na političke pritiske, opstrukcije i administrativno razvlačenje postupaka.
Prema njegovoj ocjeni, domaće institucije nisu završile posao koji je započeo Haški tribunal, već su cjepkanjem predmeta, gubitkom fokusa na Hašku „A listu“, rotacijama tužilaca i neriješenim pitanjem bjegunaca obesmislile dio onoga što je već utvrđeno međunarodnim presudama.
„Pravda ne umire odjednom“, poručuje autor, upozoravajući da ona nestaje postepeno – iz planova rada, dnevnih redova i institucionalnih prioriteta.
Objavljeni tekst predstavlja snažan apel da se odgovornost za ratne zločine ponovo postavi u središte rada pravosudnih institucija, prije nego što protok vremena, smrt svjedoka i nedostupnost osumnjičenih trajno zatvore mogućnost da brojni zločini dobiju sudski epilog.
Foto: Institut za istraživanje genocida Kanada
