U V O D
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska). Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.
Šljiva
Kada bih sa Rafaelom (Rafom) negdje išao (T. Neustadt –Njemačka ) znao sam da on može voziti u jednom pravcu, a u drugom nikako, jer bi nabrzinu ispio par flaša piva bez kojeg gotovo nije mogao. Zbog viška maligana u krvi dva puta je ostajao bez vozačke dozvole. Zato sam ja uvijek morao biti spreman da nas vratim nazad. Jedne prilike smo išli ispred našeg kluba na neki sastanak kod sličnog kluba u Konštanc (Konstanz) na Bodenskom jezeru. Kada smo se vraćali ja sam vozio kao i obično. Dosta smo se rano vratili pa se njemu nije išlo kući. Bila je nedjelja. Tog dana je nogometni klub iz Neustadta, u kojem igraju i dvojica naših mladića, igrao utakmicu u susjednom selu udaljenom oko pet kilometara od grada, s druge strane, na Švarcvaldu. Tamo raste veoma bujna i visoka borova šuma (Schwarzwald – Crna šuma ) pa je moraju krčiti ukoliko hoće nešto graditi. Rafo mi predloži da prođemo kroz grad i odemo tamo tvrdeći da ćemo sigurno naći i naše.
Kad smo stigli tamo utakmica je već bila završena. Na samo vrhu brda su iskrčili šumu i napravili nogometni stadion. Na sjevernoj strani uz igralište je bila jedna oveća brvnara. Ispod su bile svlačionice, a gore neka gostionica. Izgledalo je kao da su svi gledaoci stali u nju. Tu smo našli i naše. Slavili su pobjedu i dva gola koja je dao Ahmetov sin. Pored pet-šest naših bilo je tu još Turaka, Italijana, Grka, Nijemaca i vjerovatno još nekih drugih. Od dima su se jedva raspoznavali.
Ja sam radio popodne, a na posao sam putovao vozom ili autobusom uvijek sa istog polazišta na željezničkoj stanici gdje sam i stanovao. Kada bih naveče dolazio nazad teško bih mogao proći pored stanične restauracije, a da me neko od naših ne vidi i pozove. Tako je bilo i ovog puta. Kad sam ušao unutra bilo ih je desetak, kao i obično malo zadimljeno, a na stolu flaša do flaše. Prepoznam i Rafu kako sjedi u pročelju. Primijećujem ispod lijevog oka „šljivu“ , plavu masnicu koja je mogla nastati samo od šake. Proguram se nekako bliže i rukom priupitam šta mu je to. Pozva me da sjednem kod njega. Sad se jasno moglo vidjeti da je to baš šaka uradila. Pitam ga je li mu to žena „ovjerila ofental“. (Aufenthal – dozvola za boravak.)
Ostali shvatiše da ja ništa ne znam pa rekoše Rafi da mi on ispriča. Kaže da su sinoć ostali dokasno. Svi su bili podosta „pokisli“. Galamili su, a najviše on. Zbog toga ga je upozorio neki Talijan. On ga je poslao poprijeko što je razljutio Talijana pa ga je odalamio šakom. Onda se Rafo digao i „roknuo“ ga tako jako da je ovaj padajući zgrnuo tri stola ispred sebe. Tad je došlo do opće tuče. Nije se znalo ko koga udara. Opšti metež. Letjele su flaše, pepeljare, stolice ...Onda je neko glasno viknuo: “Policija!“ To tamo puno znači. Svi su pojurili vani. Bježali su od puta, izbjegavajući policiju koju nisu ni vidjeli probijajući se kroz gustu šumu do grada. Rafo kaže da je došao kući u zoru sav pocijepan. Usput je izgubio sat i jednu cipelu. Pitam ga kako je mogao dozvoliti da ga Talijan tako odalami. Kaže kroz smijeh:“ Mene je bar udario Talijan, a Osmana je greškom udario stričević Ahmet, a Nikolu komšija Milan.“ Kada o ovome pričaju svi se smiju kao da je to bila neka dječija igra, a ne prava tuča. Najvažnije im je da ih policija nije našla. „Šljive“ će nestati za par dana, znaju oni to iz vlastitog iskustva.
H.B