Priče prof. Halida Bajrića: "Čestitka"

U V O D                                 

 

Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping  pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska). Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“. 

 

Čestitka

Stanovao sam u Filingenu (Njemačka ) u starom dijelu grada okruženim sa svih strana visokim kamenim zidom. U grad se ulazilo i izlazilo kroz četiri kapije sa četiri strane svijeta. Kako je grad davno podignut ulice su bile pouske, a saobraćaj jednosmjeran. Malo je bilo i parkirnih mjesta. Mi, stanovnici tih ulica i sokaka imali smo mogućnost kupovine godišnje stanovničke parkirne dozvole. Bila je svake kalendarske godine druge boje sa napisanim brojem tablica našeg auta, štambiljem i potpisom ovlaštene osobe. Plaćali smo je 60 maraka i bili smo dužni da je stavimo kod parkiranja u našoj ulici ispod vjetrobranskog stakla sa vozačeve strane automobila.Svim danima u sedmici, osim petka i subote, mogao sam  naći poneko slobodno mjesto za parkiranje. Uoči vikenda bi dolazili mladi iz susjednih gradova i sela na provod pa bi parkirali na „naša“ mjesta rizikujući da plate i pokoju kaznu.

 

Jednog petka sam došao oko 22,30, napravio tri kruga prolazeći autom pored kuće u kojoj sam stanovao, nadajući se da će mi neko osloboditi bar jedno parkirno mjesto. Ali nisam imao sreće. Kad mi je već dosadilo kruženje odlučio sam da malo riskiram. Golfa sam parkirao na  krivini kod jednog hotela. Pola ga je moglo stati na dozvoljeno mjesto za parkiranje jer je vozilo ispred bilo malo i prednjim krajem parkirano uz samu prednju liniju. Mislio sam, već je kasno, sad policija negdje dremucka, a ako i dođu vidjeće da tu stanujem, da je gužva zbog vikenda i da nisam 100% parkiran na nedozvoljenom mjestu. Malo sam još stajao, a onda otišao na spavanje jer sam ujutro morao rano na posao.

 

Kada sam ujutro pošao prema autu, na moje veliko iznenađenje, njega nije bilo tamo. Nisam imao vremena ići u policiju da prijavim nestanak pa sam se pješice uputio do radnog mjesta. Po povratku sam shvratio u policijsku stanicu da im kažem da sam ostao bez svog ljubimca. Upitaše me za tip vozila i registraciju, a kada sam im rekao, oni mi kroz podsmijeh rekoše da ću ga naći na velikom parkiralištu van gradskih zidina sa istočne strane. Brzo sam ga našao, ali za lijevim brisačem i „čestitku“ na 180 maraka. Puno brate i za njemačke zarade. Od tada nikad nisam riskirao.  Njihova „pedagoška mjera“ je kod mene postigla puni učinak. Naučio sam nešto što će mi vrijediti čitav život.

 

I u našem Cazinu su postavljeni parkirni automati pa se boravak u gradu plaća zavisno od vremena i zone parkiranja. Ta novina je oglašavana u sredstvima informisanja, jedno vrijeme je bilo „probno“, a onda se općinska Odluka počela primjenjivati. Bio sam prisutan bučnoj svađi jednog neodgovornog vozača kod cazinskog Doma zdravlja i osoblja zaduženog za nadzor sprovođenja  Odluke.  Iako je kod vozila bila tabla na kojoj piše da se za sat plaća pola marke i da su vozači dužni uplatnicu staviti ispod vjetrobranskog stakla, ovaj vozač  to nije uradio. Dečki su došli, uslikali auto kao dokaz da nema istaknute uplatnice, stavili lisice na prednji  lijevi točak i obavijest ispod brisača. A kada je vozač došao pozvao ih je mobitelom i počeo na njih vikati. Momci su mirno stajali govoreći da samo rade svoj posao. Vozač je vadio neku karticu vičući  da se za ovu zemlju borio u ratu, spominjao načelnika, političare. To mu nije pomoglo. Kad je platio 40 maraka i potpisao uplatnicu dečki su mu skinuli lisice i poželjeli sretan put. Tako je umjesto  pola marke otišlo 40. Htio sam mu reći da se ljubav prema domovini iskazuje i poštovanjem zakona i drugih propisa vlastite zemlje , ali nisam. Mislim da je i on nešto iz ovog naučio. A znanje se uvijek plaćalo.

 

H.B