U V O D
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska).
Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.
Za sada ćemo objavljivati sedmično po jednu.
Dva piva
Svi znamo kada odemo u neku stranu zemlju da se moramo pridržavati zakona te zemlje. Zato sam ja, čim sam došao u Njemačku, pitao moje zemljake koji su prije mene dvadeset i više godina tamo stigli, da mi kažu ono što ja nisam znao ili u što nisam bio sasvim siguran.Nisam alkoholičar, ali volim popiti pivo naročito poslije dobrog objeda. Zato je jedno od prvih pitanja bilo, koliko je vozačima dozvoljeno promila alkohola u krvi. Rekoše mi 0,5. To mi nije bilo dovoljno pa sam upitao koliko je to piva. Jedan iskusniji profesionalni vozač mi reče da je to otprilike jedno i po veliko pivo što naravno zavisi od starosti, fizičkog izgleda, sitosti, navika i sl. Odlučio sam ne ići do maksimuma, već ću piti, ako mi se prohtjedne, najviše jedno pivo pa da ne rizikujem.
Jedno veče sam se našao u klubu naših građana u susjednim gradu nekih petnestak kilometara udaljenom od mog mjesta stanovanja. Popio sam, „moje“ pivo. Nakratko sam otišao u toalet, a kada sam se vratio neko je poručio rundu pića pa se preda mnom našla nova flaša. Rekao sam da moram voziti, da sam ispio jednu flašu i da ne smijem više. Nastalo je ubjeđivanje da za mojih gotovo sto kilograma to nije ništa, da neću daleko voziti i da ne trebam da se brinem. Tako sam u ugodnom razgovoru ispio i drugu flašu piva. Oko 22,00 sam odlučio da idem kući.
Izašao sam vani, upalio golfa i tek što sam izašao na glavnu cestu policajac mi dade znak da stanem na nekom proširenju. Mislim, e sad sam obrao zelen bostan. On priđe, pozdravi me, zatraži vozačka dokumenta. Priupita me jesam li šta od alkohola pio i reče da dva-tri puta puhnem prema njegovom nosu što sam ja i učinio. Sa mojim dokumentima je otišao u svoj policijski kombi koji je bio nedaleko parkiran. Razmišljam, ako je primijetio alkohol onda će me voditi u bolnicu na vađenje krvi, a onda mi ne gine dvije hiljade maraka kazne, mjesec dana zabrane vožnje i dvije kaznene tačke u vozačku dozvolu. Počinjem proklinjati onog što je izmislio pivo, ljutiti se na one što me nagovoriše da popijem i drugu flašu, a najviše na sebe što nisam bio dosljedan sebi datom obećanju.Prolaze minute duge kao godine, a policajca nema pa nema. Sa zebnjom očekujem njegov povratak. I evo ga, konačno ide. Čekam šta će reći.
Vrati mi dokumente i dade mi jednu originalnu njihovu dopisnicu. Na prednjoj strani je njihova adresa, a na zadnjoj strani ispisano je 18 manjih kvarova na vozilu, mahom na elektrici. Reče da me je zaustavio jer mi ne radi oboreno svjetlo na lijevom faru. Pokaza mi na dopisnici da je pod rednim brojem dva u kvadratić stavio znak iks, a iza njega stoji „kvar na oborenom svjetlu lijevog fara“.Pritom mi reče da se što prije obratim ovlaštenom serviseru da mi otkloni kvar, ovjeri i potpiše, te da ja dopisnicu poštom vratim njima u roku od sedam dana i da neću platiti nikakvu kaznu. Usto dodade da vozim pažljivije i zaželi mi sretan put. Nisam mogao vjerovati da ću ovako jeftino proći. Ponovo zaključih da se nikad više ne smijem dovesti u ovakvu situaciju. Petnestak minuta vožnje do stana sam pjevao kao imenjak Bešlić. Bio sam veoma sretan što se ovo ovako završilo.
Po dolasku u Filingen auto sam parkirao na otvorenom parkiralištu, a dopisnicu ponio kući da je bolje proučim. Sutradan sam otišao do prve benzinske pumpe i rekao službeniku da mi ne radi oboreno svjetlo na jednom faru. On mi dade sijalicu da zamijenim misleći da je stara pregorjela. Kad sam zamijenio sijalicu i upalio svjetla opet mi nije bilo oborenog svjetla na istom faru. Onda mi službenik reče da pročistim ležišta osigurača i po potrebi stavim nove osigurače. Kad sam to uradio kvar je bio otklonjen. Sa dopisnicom sam ušao u biro da mi ovjeri da je sve u redu. Nije htio dok se i sam nije uvjerio. Prešao sam preko puta i u poštansko sanduče ubacio dopisnicu. Time je ovaj „veliki“ problem bio riješen. Prošao sam bolje nego što sam se nadao. Jedno iskustvo više.
I kod nas je obaveza svakog vozača da prije polaska na put obavezno pregleda ispravnost vozila. I kada ustanovite da je sve ispravno onog momenta kada okrenete ključ da pokrenete motor može doći do pregaranja osigurača ili sijalica pa da vozite neisprani, a da to i ne znate. Pametni Nijemci to ovako rješavaju. Ponekad pogledam na RTL 2 „Policijsku patrolu.“ I policija u susjednoj Hrvatskoj ako primijeti vozača da npr. telefonira u vožnji, prvo ga pismeno opomenu, a opomena ide u bazu podataka pa ako isti vozač ponovi prekršaj onda ga kazne. Pripitog vozača odvezu njegovim vozilom do stana, ako nije daleko i pošalju ga na spavanje. Dakle, educiraju i pomažu pa tek kažnjavaju.Jedne prilike sam se vraćao sa službenog puta iz Hrvatske i stigao oko dva sata noći na granični prelaz u Velikoj Kladuši. Naš policajac mi reče da mi ne radi oboreno svjetlo na desnom faru, što ja nisam ni znao, da kvar otklonim ili da čekam dana pa da nastavim vožnju. Kako je granični prelaz tada bio slabo osvijetljen odlučio sam sačekati zoru. Spustio sam sic, pokrio se dekom i pokušao zaspati. Nakon sat vremena isti policajac mi kuca rukom na prozor i pokazuje da idem. Zašto sam izgubio taj sat vremena, a mogao sam već biti kod kuće, mogu samo da nagađam.
H.B/CazinNET