U V O D
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska).
Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.
Idite onda pravo
Boraveći u Novigradu (Neustadt ) najveći dojam na mene je ostavio jedan naš zemljak Rafael ili Rafo kako smo ga mi zvali. Bio je rodom iz Busovače, kolonizacijom pedesetih godina prošlog vijeka je njegova obitelj preselila u selo Hrtkovce kod Rume u Sremu. Čim je postao punoljetan kupio je Rafo sebi motocikl na kredit. Nije ga stigao otplatiti, a skršio ga je od neku betonsku ogradu. Da bi kredit lakše otplatio odlučio je otići u Njemačku jer je čuo da su zarade tamo veće. Nešto kasnije je oženio Mađarku iz susjednog sela pa i nju odveo sa sobom. Ja sam ga upoznao u Neustadtu. Bio je nekako drukčiji od drugih. Iako je već tamo bio nekih dvadesetak godina nije se asimilirao sa novom sredinom. Volio je mijenjati auta i žene, ali piće nije. Pio je samo pivo i to u malo većim količinama. Dva puta je zbog toga ostajao bez vozačke dozvole. Kada sam ja pristigao tamo bio sam spas za njega. Imao sam vozačku, a auto nisam odmah kupio. Tako ću postati njegov lični vozač. Družeći se sa njim doživljavao sam razne interesantne doživljaje, a dva sam odlučio ovdje opisati. U Gagenau je bilo organizirano neko sportsko natjecanje učenika JDŠ. Našu smo ekipu poslali kombijem, a ja i Rafo smo krenuli za njima njegovim autom. Obojica prvi put idemo u taj grad. Tamo svaki grad na ulazu ima plan grada pa se oni koji prvi put dolaze mogu upoznati sa njim i onda lakše naći odredište koje traže. Mi smo plan grada prošli, a da ga nismo vidjeli, pa smo odlučili nekoga priupitati gdje se nalazi gradska sportska hala. Primijetili smo jednu ženu ispred nas na trotoaru kako gura dječija kolica. Rafo mi reče kada je stignemo da usporim pa da je upita. Kad smo se usporedili sa njom on je otvorio prozor i na njemačkom je pozdravio, izvinuo se i zamolio je da nam kaže gdje je hala koju mi tražimo. A ona njemu na našem jeziku:“Nisam ja odavde.“ Bilo nam je drago što smo naletili na zemljakinju pa je onda Rafo upita, ali ovoga puta na našem jeziku:“A, odakle si bogati?“ „ Iz Sarajva“, reče i ode u neki park. Našli smo mi traženu sportsku halu, prisustvovali takmičenjima, opet ukrcali djecu u kombi i poslali nazad, a mi smo ostali da se malo zabavimo i bolje upoznamo grad.
Znao sam da on ima naviku da uvijek nekog zeza i u tome je uživao. Auto smo parkirali i krenuli da potražimo neki restoran da nešto pojedemo i popijemo. Ispred jednog restorana je stajala jedna plavuša. Dao bih joj trideset i neku godinu. Bila je jako zgodna, lijepa kao Barbika. Kad je spazi Rafo reče:“ Profesore, vidi ove zgodne Švabice, idem je malo za...... ti . Nastojao sam ga odvratiti od te namjere, ali nisam uspio. Priđe njoj moj Rafo, pozdravi je na njemačkom jeziku, izvine joj se što je smeta, a onda je upita može li mu reći gdje se u gradu nalazi pozorište. Ubjeđen sam da on u pozorištu nikad u životu nije bio, a eto „sada mu se tamo ide.“ Gospođa ga odmjeri, a onda mu poče na tečnom njemačkom objašnjavati. „Kada pređete prvi semafor skrenite desno, proćete kroz jedan park pored rijeke, popnite se na most, a kad njega pređete ( sad je prešla na naš jezik ) onda idite ravno u p. materinu.“Kad je to rekla elegantno se okrenula i njišući svojim kukovima na vitkim nogama odšetala prema nekoj robnoj kući. Sve vrijeme dok mu je gospođa objašnjavala imao sam dojam da je Rafo i ne sluša nego je samo mjeri pogledom od glave do pete. Ali kad mu na našem jeziku reče kuda da ide on se odjednom trže, uhvati se obadvjema rukama za glavu i savijajući se od smijeha do zemlje krenu prema meni. Sada sam ja imao razloga da ga zezam. Nudio sam mu da ga sačekam dok se on vrati iz „pozorišta“. Po povratku u Neustadt bilo mi je zadovoljstvo našim zemljacima ispričati dogodovštinu koja će postati višemjesečni materijal za zezanje našeg Rafe. Njemu to nije ni najmanje smetalo. Naprotiv, u tome je čak uživao. Pričao nam je da mu se nešto slično dogodilo prve godine boravka u Njemačkoj kada gotovo nimalo nije znao njemački. Mijenjali su asfalt u jednoj ulici. I kad su došli do jedne kuće dočekala ih je jedna starica i povišenim tonom počela nešto vikati. Rafo je nije ništa razumio, a kada mu je dosadilo njeno „čekičanje“ rekao joj je na našem jeziku:“Bježi baba, j. te staru!“ Onda ga je starica takođe na našem jeziku priupitala :“ Ah sinko, bi li ti to baš uradio?“ Napustio je gradilište i nije se vratio dok starica nije otišla u kuću. Boraveći u Francuskoj na Sredozemnom moru /Azurnoj obali / u mjestu Antibes imao sam priliku upoznati jednu Beograđanku udatu za bivšeg engleskoj ambasadora u Beogradu. Govorila je pored našeg jezika još engleski i francuski.
Ova elegantna gospođa u odmaklim godinama pričala mi je da se svega naslušala od naših ljudi izbjeglih od rata u Francusku, misleći da ih niko ne razumije. Bilo joj je neprijatno zbog toga. Ispričala mi je da je bila prisutna u jednoj prodavnici obuće kada je jedna naša žena htjela zamijeniti kupljene cipele za jedan broj veće, ali to nije znala reći na francuskom pa je počela i psovati. Kaže, ja sam se sagnula i na našem jeziku rekla: „Joj, što me ova cipela žulja.“ Kada je dotična žena čula da govorim njenim jezikom počela me je grliti i moliti da trgovcu objasnim šta ona hoće. Zato, boraveći vani nemojte nikad biti sigurni da vas niko ne razumije ako govorite našim jezikom pa makar to bio i uniformisani policajac. U to sam se i ja uvjerio.
H.B/Cazin.NET