U V O D
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska).
Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.
Kada bijela linija zacrni
Osman je iz Ustiprače na Drini u istočnoj Bosni. U Njemačku, u T. Neustadt, je došao kao i mnogi na privremeni rad, prvo sam, a onda se odlučio dovesti ženu i svojih dvoje djece. On je radio na građevini, žena u jednoj fabrici, a djeca su išla u školu. Bili su i moji đaci. Stanovali su u jednoj starijoj ovećoj kući na ulazu u grad od Donaueschingena. Pored njih u istoj kući su stanovale još dvije jugoslavenske porodice i jedan ledičan lokalni policajac. Oko kuće je bilo prostrano dvorište i asfaltirano parkiralište sa lijepo povučenim bijelim linijama za parkiranje pet vozila. U pedeset i prvoj godini starosti Osman je doživio srčani infarkt i ljekari su ga poslali u penziju. Kada je čuo, da vlasnik prodaje kuću u kojoj stanuje, odlučio se da je kupi. Imao je nešto ušteđevine, a dići će i kredit kod svoje banke. Računao je, on neće plaćati stanarinu, a ostali stanari će plaćati ratu kredita i kuća će jednog dana biti njegova. I čim je kuća postala njegova (a nije njegova dok je ne isplati jer je pod hipotekom), on navikao na rad, krenu u njeno renoviranje. Prvo je uradio novu fasadu, postavio nove ograde na balkonima, pa ozidao nove dimnjake. Svaki dan je svojim kombijem dovlačio iz grada neki materijal za nove radove.
Kada je tako jednom došao iz grada svoj kombi je parkirao u dvorišnom parkiralištu ne vodeći računa da ga smjesti tačno između povučenih bijelih linija već ga je malo zasukao i lijevim prednjim krajem „nagazio“ liniju. Požurio je u kuću da nešto pojede. Kada je nakon pola sata izašao vani za lijevim brisačem njegova kombija je bila zadjevena kazna od 30 maraka zbog nepravilnog parkiranja. Nikako mu nije bilo jasno da u “vlastitom“ dvorištu i na „vlastitom“ parkiralištu može platiti kaznu. Držeći u ruci uplatnicu i vrteći se u krug od čuda spazi onog policajca podstanara na prozoru pa mu se požali:“ Vidi brate, neki mi tvoj kolega stavio kaznu na kombi u mom „vlastitom“ dvorištu. Ovaj mu priznade da to nije uradio njegov kolega, nego on, što Osmana još više zbuni pa ga priupita: “Kako me možeš kažnjavati, a stanuješ kod mene?“ Na to će policajac:“ Ja tebi na vrijeme i pošteno plaćam stanarinu.“ To reče i zatvori prozor. U zemlji u kojoj niko nije iznad zakon, u kojoj se zakon primijenjuje jednako na svakog bez privilegija po komšinskoj, rodbinskoj, političkoj ili bilo kojoj drugoj osnovi, vlada red i mir.
Slušam kod nas jednu službenicu kako priča da se čestito izvikala na našeg policajca koji ju je htio kazniti jer je vozila brže od dozvoljenog. Pitala ga je zna li on ko je ona, priprijetila mu radnim mjestom i on je nije kaznio. Mora čuvati radno mjesto jer je do njega teško kod nas doći. Ako on ne popusti natjeraće ga njegov pretpostavljeni, a među njima ima i onih protiv koji se vode sudski sporovi ili su već u zatvoru. Teško se običnom građaninu kad propise krše oni koji su plaćeni da ih sprovode. Kada vidim pred nekim marketom ili na javnom gradskom parkiralištu zasukano parkirano vozilo sjetim se Osmana. Ovo njegovo iskustvo može nekom biti od koristi kada jednog dana uđemo u EU. Normalno, ako nas ovakve kakvi jesmo tamo htjednu primiti.
H.B/Cazin.NET