U V O D
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska).
Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“. Za sada ćemo objavljivati sedmično po jednu.
Prepoznavanje
Poslije desetodnevnog boravka u zapadnim dijelovima bivše Čehoslovačke, razgledajući i upoznavajući prirodne, kulturne i historijske znamenitosti te lijepe zemlje, put nas je vodio prema DDR-u, bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Znali smo da Česi ne dozvoljavaju iznošenje svog novca iz zemlje i da će nam ga na granici oduzeti bez obzira što se mi planiramo vratiti preko njih nazad. Morali smo ga se riješiti na neki način. Put od Teplica prema granici sam ja vozio, a kolega je pratio kretanje na karti.
Sustigao sam na autoputu crni luksuzni mercedes praških registracijskih oznaka. Bio je rijetkost među škodama, varburzima i trabantima na dosta neopterećenom putu. Išao je nekih 80 kilometara na sat, a dozvoljena maksimalna brzina je bila 120. Odlučio sam da ga pretečem. I kada sam se usporedio sa njim, vozač je povećao brzinu pa sam se ja vratio na desnu voznu traku. Opet je sišao na 80 km. Pokušao sam ga i drugi put preteći, ali je on isto uradio.
Na osnovu neke intuicije zaključim da bi to mogao biti naš čovjek i to kažem ostalim. Niko mi to nije odobrio. Otkuda naš čovjek u vozilu praških oznaka? Približavali smo se granici i novac je trebalo potrošiti prije nego što ostanemo bez njega. Mercedes je sišao sa autoputa, a ja sam krenuo za njim. Nakon kilometar-dva se zaustavio, a ja nedaleko od njega. Odlučim da provjerim svoju sposobnost prepoznavanja. Viknem glasno: zemljak, mogu li te nešto upitati! Ako bude naš, razumjeće što govorim i javiti se, a ako ne bude, misliće da nešto vičem radnicima koji su radili u parku. Kad je čuo šta vičem oglasio se.“Može, može, zemljače, samo pitaj!“ Tada smo se pozdravili kao pravi prijatelji. Kaže da je vidio naše tablice na autu i da mu je bilo drago što vidi svoje zemljake pa nas nije htio napustati. Kazao nam je gdje možemo svratiti prije granice. Radio je sa nekoliko jugoslavenskih firmi najveći hotel u Pragu. Bio sam ponosan što sam imao instikt da prepoznam našeg čovjeka u tuđoj zemlji.
Vraćajući se nazad stigli smo preko Budimpešte (Budapest) u grad Segedin (Szeged) u Mađarskoj uz jugoslavensku granicu kod Subotice. Rezervisali smo sobe u hotelu, malo se odmorili, a onda izašli da upoznamo i taj grad. Kada smo se naveče pokasno vratili u jednoj velikoj hotelskoj sali je svirao kompletan orkestar, ali nije bilo ni jednog slobodnog mjesta. Sa konobarima smo komunicirali na njemačkom jeziku i jedan od njih nam reče da ima još jedna sala sa muzikom i pokaza nam put. Kad smo ušli tako orkestar je svirao samo jednom, jedinom gostu. Violinista mu je „žagao“ iznad glave. Pozdravili smo ih, opet na njemačkom i dugačkom crvenom stazom otišli do zadnjeg stola. Tek što smo poručili piće prema nama je krenuo onaj vilinista svirajući i pjevajući našu sevdalinku:“Crven fesić nano.“ Sada smo mi bili iznenađeni da je neko nas prepoznao. Saznali smo od njega da kod njih dolaze Bosanci iz Tuzle, Brčkog, Doboja... da vole tu pjesmu pa su je oni za njih naučili. Za jednog „crvendaća“ su i nama otpjevali još nekoliko naših pjesama. Neke koje smo tražili, a nisu znali, obećali su kada drugi put dođemo da će sigurno znati. A mi tamo više nikad nismo otišli. Vjerovatno i nećemo.
H.B