U V O D
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska).
Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.
ŠAKA I FILDŽAN FARBE
Jedne prilike davno, prije više od 40 godina, vraćao sam se autom kući u BiH iz Hamma, sa sjevera Njemačke. Kada sam stigao pred Grac (Graz ) u Austriji već se počelo smrkavati. Tada nije bilo zaobilaznice već se vozilo kroz grad. Ulica je bila jednosmjerna sa dvije vozne trake u jednom pravcu. Ja sam bio na desnoj traci kada sam se primicao semaforu koji je išao prema crvenom. Stao sam. Na lijevu traku do mene je pristigao jedan kamion i stao. Kada se upalilo zeleno svjetlo obadvojica smo krenuli zajedno. Kako je kamiondžija bio puno viši od mene, a sjedište mu je na lijevoj strani kabine nije me mogao vidjeti. Misleći da nema nikoga na desnoj traci počeo se prestrojavati idući na mene.
Bio sam nešto brži tako da se moj zadnji kraj vozila našao pred njegovim prednjim desnim točkom. Šerafi na točku su počeli škrgati po lijevom zadnjem blatobranu pa braniku. Svi smo se uplašili grdosije koja je išla na nas. Svirnuo sam i on se vratio na svoju voznu traku. Rekao sam ženi da brzo pribilježi broj njegove tablice. Ali nije trebalo. Samo nekih stotinjak metara dalje on je skrenuo desno pred jednu benzinsku pumpu i tu se zaustavio a ja iza njega. Iz kamiona je izašao vozač tridesetih godina. Prišao mi je i pitao kako smo uz obrazloženje da me stvarno nije vidio i da mu je žao što se to desilo. Na mom autu su se vidjeli tragovi šerafa i malo uleknuće na blatobranu i ogrebotine na braniku. Ništa srećom nije bilo slomljeno. Kod njih se sve plaća novo pa sam priupitao vozača ko će mi platiti oštećenje na vozilu. Pokazao mi je naljepnicu svog kasko osiguranja na vjetrobranskom staklu i rekao da pozovem policiju.
Čim sam ušao u benzinsku pumpu službenik priupita treba li zvati policiju. On to uradi sam i ne htjede ništa naplatiti. Za 5-6 minuta policija je već bila kod nas. Vozač je priznao da je njegova greška pravdajući to time što me nije vidio. Policija je uzela naše podatke i meni dala obični list papira na kojem je pisalo ime vozača, naziv firme u kojoj radi i naziv osiguravajuće kuće. Bilo mi je malo neobično što na listiću nema štambilja niti potpisa. Rekoše mi da ne brinem. Kada dođem kući treba samo da preko svog osiguranja podnesem zahtjev za naknadu štete i sve će biti plaćeno. Došao sam kući i sutradan otišao kod mog osiguratelja da procjeni štetu i da podnesemo zahtijev na obeštećenje. Kada je službenik izašao i vidio moje auto nasmijao se i rekao da šakom izbijem ulupinu, a fildžanom farbe prefarbam jer je šteta mala. To da se oštećenje desilo u Austriji i da plaća strani osiguravatelj kod njega ništa nije značilo. Bio sam ljut na njega jer sam znao da sam ja tako nekog u Austriji oštetio sigurno bih sve novo platio. Otišao sam u Bihać kod jednog automehaničara i zamolio ga da mi napravi fiktivni račun da je promijenio blatobran i branik i izvršio lakiranje i da stavi cifru za urađeno.
Taj račun sam poslao u Grac na njihovo osiguranje. Oni su račun za petnestak dana platili, a u onoj zamjeni šilinga za dinare dobio sam više nego što sam tražio. Auto sam prodao, a da nisam ništa na njemu radio. Svog osiguravatelja sam zbog ovoga na idućoj registraciji vozila promijenio. U Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj ćete i najmanje oštećenje drugog vozila morati platiti. Ali i oni tebi pošteno plate. Tako već nije kod Talijana, Francuza i Španjolaca. Oni su tu dosta liberalniji. Sa zanimanjem sam razgledao parkirana vozila u Parizu. U prosjeku svako treće je bilo očešano. Neki i ne zaključavaju vrata da vi možete njihov auto cimnuti malo naprijed ili nazad ako vam fali malo prostora za parkiranje. Gledao sam kada se u vožnji na kružnom toku malo kvrcnu , samo dignu jedan drugom ruku u znak izvinjenja i odoše dalje. Stranci su dužni da se ponašaju prema pravilima zemlje u kojoj borave. Naša pravila ne moraju tamo važiti. Zato oprez!
H.B/Cazin.NET