Priče prof. Halida Bajrića: "Sustanar"

UVOD

Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska). Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.

Sustanar

 

Iz Njemačke sam se trebao vratiti koncem augusta 1992. godine poslije četverogodišnjeg rada u Dopunskoj školi. Kod nas je već bio počeo rat, a naše područje je bilo u potpunoj blokadi pa sam svoj boravak morao neplanirano produžiti. Njemačke vlasti su me vodile kao izbjeglicu i boravak (tzv. duldung – trpljenje ) produžavale kako se rat u BiH nastavljao. Zbog neriješenog stalnog boravka teško sam mogao naći bolji odgovarajući stan pa sam prihvatio da stanujem u jednoj većoj starijoj kući u starom dijelu grada. Na katu je stanovao Turčin Mustafa sa ženom i troje djece, a u prizemlju ja sa mojom porodicom. Tamo su opštinske vlasti propisale da su stanari dužni zimi čistiti snijeg za dužinu svoje zgrade, bacati so i posipati pijesak, a u ostala godišnja doba održavati čistoću tog prostora. Ko je bio po rasporedu koje sedmice, morao je ustati u pet sati ujutro, i do šest sve očistiti i omogućiti ostalim stanarima da mogu otići na posao. Ako bi se desilo da npr. na dužini naše zgrade padne slučajni prolaznik pa eventualno prebije ruku ili nogu sve troškove liječenja, odsustva sa posla, invalidnine plaća onaj koji je bio tog dana na rasporedu za čišćenje. Po najmanje jednu sedmicu u mjesecu bi svaka porodica morala čistiti stepenice i ostale zajedničke prostore u zgradi,( što zavisi od broja stanova ) ili platiti nekog da to za njih radi.

Zato sam ja, znajući za ove propise, u hodniku kod ulaznih vrata okačio na zid kalendar i napisao kada je moja, a kada Mustafina sedmica. Moj sustanar je zanemarivao ovu obavezu pa sam ja „čuvajući ugled naše kuće“ čistio za obadvojicu trpeći ponekad opravdanu kritiku članova moje porodice. Kada sam se jednom požalio vlasniku kuće on mi je samo rekao:“Pustite vi Mustafu, u njega su obadvije ruke lijeve.“ Preko puta od nas je stanovao jedan arhitekta. Viđao sam ga često u dvorištu kako iscrtava razne projekte. Sa njim sam bio tipični „njemački komšija“ samo na, dobro jutro ili dobar dan. Nedaleko smo imali velike trgovačke markete. U dijelu sa prehranom su bile rashladne vitrine dugačke i po dvadesetak metara sa lijepo isječenim i klasiranim mesom po vrstama i kvalitetu sa vidno istaknutim cijenama. Moj sustanar Mustafa nije htio ovdje da kupuje meso, vjerovatno iz vjerskih razloga, već je odlazio na sela i tamo kupovao odjednom po 15 do 20 kokošiju. Tamo bi ih samo zaklao, a kod kuće čistio. Tada bi se nakupilo puno otpada. On bi ga trpao u plastične vrećice, zavezivao i bacao u kantu za smeće. Nekada nije moglo sve stati pa bi se penjao Mustafin sin da ga pogazi. Tada bi vrećice pucale, a sadržaj rasipao okolo, često prskajući po fasadi što je i smrdjelo. Kada bi došao kamion za odvoz smeća radnici bi odmah osjetili smrdež, vozač bi iz kabine iznosio fotoaparat i slikao, a pomoćnik preko kante lijepio crvenu traku na kojoj je pisalo da smeće nije odvezeno jer ne spada u kućni otpad. Tada bi Mustafu spopala muka. Pozivao je zemljake da naveče dođu autima, tovarili bi smeće iz kante i negdje odvozili. Gdje, nije mi poznato, ali sam vidio da iz njegovog poštanskog sanduka često vire pozivi od suda.

Kada sam ja trebao napustiti Njemačku i vratiti se kući u BiH firma u kojoj sam radio mi je dala kombi i vozača da mi preveze stvari. I dok smo tovarili kombi prišao mi je komšija arhitekta i priupitao:“ Zar vi to idete?“. Rekao sam da idemo. Zavrtio je glavom i rekao: „Što nisu poslali ovoga gore, misleći na Mustafu, a da vi ostanete.“ Mislim da znam zašto je to rekao. Poslije ovog iskustva iz Njemačke često mi bude smiješno kada televizijski novinari zimi anketiraju građane npr. u Cazinu, Bihaću ili Sarajevu pitanjem:“ Kako ste zadovoljni sa našim komunalcima kada je u pitanju čišćenje snijega?“ Ne pitaju našu gospodu da li su oni jutros očistili snijeg ispred svog ulaza i za dužinu svoje kuće. Za njih je neko drugi dužan to da uradi. Njihove ruke ne znaju raditi lopatom. „Jadni“ Nijemci to sami rade. Svaka im čast i za ovo. Mogli bismo nešto od njih naučiti, ako hoćemo.

Prošle zime je zbog velikog snijega i niskih temperatura stao gradski saobraćaj u Sarajevu, glavnom gradu BiH. Više od 1300 radnika GRAS-a će biti plaćeno za sjedenje kod kuće, (iako posluju sa gubicima i ima ih viška oko 300), a gradske vlasti Sarajeva plaćaju studente i nezaposlene sa Biroa rada da očiste gradske ulice i tramvajske šine da bi se saobraćaj normalizirao. I turski vojnici pomažu, a naših nema. Zasjedaju štabovi Civilne zaštite. Upućuju molbe građanima da izađu sebi očistiti mjesto u kojem borave. Zar nekoga za to treba moliti? Sramota! Kao nešto veoma primjerno krupnim slovima na naslovnim strana se objavljuje vijest kako su profesori neke srednje škole u Bos. Krupi izašli da čiste snijeg oko svoje škole. Čak i profesori rade lopatama. Senzacionalno! „Ma ljudi, je li to moguće?“, rekao bi pokojni Mladen Delić. Ono što je na Zapadu sasvim normalno kod nas nije. Bojim se da ćemo ovakvom praksom još dugo biti crna rupa u Evropi.

 

H.B