Priče prof. Halida Bajrića: "Zemljak"

U V O D                                 

Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping  pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska). Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“. 

ZEMLJAK

Kada sam bio osnovac puno sam pješačio do škole i nazad. Vjerovatno zbog toga sam kasnije od prve plate kupio bicikl. Bio je to novi Touring. Imao je zvonce, paksic, ručnu kočnicu, bravu za zaključavanje i čak dinamu koja je kod djece izazivala najveće interesovanje. Prije nekih 45 godina na našim neasfaltiranim cestama su se mogla vidjeti samo zaprežna kola i pokoje polovno biciklo i ništa više. Zbog toga su se za mnom više okretali nego sada za nekim ko vozi kabrioleta. Odmah po povratku sa odsluženja vojnog roka kupio sam novi motocikl na kredit. Vozio sam ga po svim vremenskim uslovima bez odgovarajuće zaštitne opreme pa sam počeo osjećati bolove u zglobovima šaka i koljenima.

 

Požalio sam se jednom mom prijatelju motoristi koji se ranije žalio na iste zdravstvene tegobe. Reče mi na ima u Mađarskoj dobra banja za reumu i da je njemu stvarno pomogla. Objasni mi da se prelazi kod Virovitice na graničnom prelazu Barč, vozi oko tridesetak kilometara prema Nađitatu. Selo se zove Čokonjavišonta. Tu su  Mađari bušili zemlju tražeći naftu, a našli vruću vodu čija tempetatura pri izlasku iz zemlje doseže do nevjerovatnih 90 stepeni Celzijusa. Crna je i masna, a smrdi na naftu. Reče mi da imaju bungalovi za spavanje, jedan olimpijski bazen sa hladnom vodom za mlade i zdrave,  restoran i dr.

Odlučim se porodično otići tamo. Plitki betonski bazen je imao klupe za sjedenje. Voda bi se naveče ispustala, bazen punio novom, cijelu noć bi se hladila, da bi ujutro opet polako pažljivo ulazili u nju. Ljudi bi sjedili na betonskim klupama, a voda im je dosezala do grla. Skoro 90% su bili Jugosloveni najviše iz Hrvatske, Srbije i BiH, pretežno radnička klasa. Sjedeći i banjajući se naslušao sam se raznih priča. Neki posjetioci su dolazili i ranije pa su se međusobno poznavali.  Donijeli su i šah pa bi se zabavljali.

 

Ja volim šahovsku igru. Nakon par dana dobio sam priliku da sa nekima od njih zaigram. Onda su se redali na meni, a ja sam bio bolji od sviju. Pitali su me ko sam i odakle. Imao sam običaj da kažem da sam Bosanac po zanimanju šuster. Nikako im nije bilo jasno da ih pobjeđuje Bosanac, a uz to još šuster. Nekoliko dana je igru sa strane posmatrao jedan pedesetogodišnjak korpulentne građe. Jedan dan poslije igre mi je prišao i upitao me odakle sam. Rekao sam mu da sam Bosanac.

            „I ja sam,“  reče on,  odakle si tačno?“

Da mu kažem da sam iz Stijene, mislim, neće mu to ništa značiti, pa rekoh da sam od Bihaća.

           „Ja sam od Bosanske Krupe“, reče on.

Ja sam od Cazina.

          „Ja sam iz Pištalina“.

A ja sam iz Stijene.

Tako se nađoše zemljaci u drugoj državi na svega 5-6 kilometara. Predstavi se da se zove Zeljković, da je penzionisani oficir JNA, da živi u Beogradu i da je sa bolesnom ženom došao tražiti  lijeka. Onda sam i ja njemu rekao da se u šali predstavljam kao šuster, a da sam ustvari profesor. Bilo mu je veoma drago što smo se upoznali. Raspitivao se za neke poznanike iz sela i zamolio me da ih od njega pozdravim. Moje pobjede je nagrađivao pićem pa ga nekada nisam mogao sam otpiti. Za dva boravka u ovoj banji riješio sam se reume. Reumatičarima preporučam Čokonjovišontu. Možda i oni nađu kojeg zemljaka i izliječe reumu.

 

H.B/Cazin.NET